Vjero-nauk

Kako Crkva odgaja mladež

Odgojena sam kao “labava” katolkinja: krštenje, vjeronauk, prva pričest… Moj tata nikad nije išao u crkvu, mama u posebnije dane, za blagdane.

Otkako sam o tim stvarima razmišljala, o crkvi sam mislila kao o mjestu gdje čovjeka mogu naučiti samo dobrome: ne ubij, ne kradi, ne laži…

Pobožni političari na vlasti koji kradu i lažu, za ubojstva ne znam, najgora su reklama za pobožnost.

Ali, u vrijeme kad su moja djeca dorasla za školu,  upisala sam ih na vjeronauk, zato što sam još uvijek vjerovala da im može pomoći da lakše razlikuju dobro i zlo, zato što su to očekivali naši roditelji, najviše zato što su sva djeca, osim dvoje-troje u turnusu, išla na vjeronauk, a ja znam da se djeca u toj dobi ne žele razlikovati, nego žele pripadati… To je već bilo vrijeme kad se vjeronauk preselio u škole, što sam smatrala krajnje  neumjesnim za jednu sekularnu državu, ali, eto, čovjek pristaje, jer se ne može baš protiv svega buniti, nemaš vremena, dok se boriš za golu egzistenciju.

Sve u svemu, vjerovala sam, kako rekoh, da  na vjeronauku djeca mogu samo nešto dobro naučiti.

Da sad imam djecu tog uzrasta, ne bih im dala ni blizu crkvi i vjeronauku. Kako čujem, provijedi u crkvi uglavnom se odnose na politiku, na zabranu pobačaja, na izopačenost homoseksualnosti, na upute poput: želimo li živjeti u državi u kojoj imamo pravo izabrati kojeg smo roda, pa znamo valjda kao što smo se rodili!

Kolike će naraštaje djece crkva odgojiti takvim idejama? Koliko će to novih zala i netrpeljivosti usaditi u mlade dječje umove?

Propovijed zbog koje je nastao ovaj tekst održana je jučer, na krštenju jednog djetešceta.