Hoćemo li zauvijek zaostajati?

Automati za vodu; zubi; tableti

Kad sam gledala film Poštar uvijek zvoni dvaput, pozornost mi je zaokupio automat za vodu, onaj s bocom od pet litara i pipama iz kojih se voda toči u plastične čaše,  aparate kakve smo mi u Hrvatskoj dobili devedesetih ili čak i kasnije. Radnja filma Poštar uvijek zvoni dvaput zbiva se pedesetih godina u Americi.

Nedavno sam gledala američki film u kojemu dvoje ljudi četrdesetih godina stupa u vezu. U procesu zbližavanja i zaljubljivanja, jedno drugome gledaju zube. Najprije on pogleda njezine i konstatira da ima puno plombi. Zatim ona gleda njegove i zgroženo kaže: “Joj, pa tebi nedostaje kutnjak! Podsjećaš me na moju staru tetu Dolly!” Njemu je neugodno, snebiva se i kaže: “Ma znam, nisam to sredio jer je neki kompliciran zahvat, pa odgađam…”

Ljudi četrdesetih godina? Čude se kad im nedostaje jedan zub?! A kod nas: čudo je ako ih u tim godinama imaš i pola!

(U zagradi: istina je i da sam najdepresivniji prizor dnevne sobe vidjela također u američkim filmovima, ono kad im je kauč još uvijek omotan u najlon u kojemu su ga kupili. I cijeli život sjede na tom najlonu. Taj se kauč ne može uprljati ni istrošiti, može trajati vječno. Ne znam kakvo je zadovoljstvo u tome da te vlastiti kauč nadživi?)

Jedna mlada mama neki dan mi je ispričala kako su tete u vrtiću djecu pitale za što služe oči, za što služi nos, za što služe uši… Odgovor na ovo zadnje bi0 je da uši služe za mobitel.

Danas sam prvi put čula kako je svjetski trend da djeca u školama nemaju nikakve vrste monitora, ni laptope, ni notebooke, ni tablete, ni mobitele, jer da su ionako previše uz razne ekrane.

Tako je u svijetu.

A kod nas: provodi se reforma koja se temelji na tabletima za svakoga đaka, čak i u školama u kojima ne mogu kupiti ni  kredu. Opet zaostajemo, stalno zaostajemo. Zar ne možemo preskočiti neku fazu i sustići ono što su drugi već iskusili?

 

 

 

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na Hoćemo li zauvijek zaostajati?

  1. Nada, kumsi napisao:

    Moja kumsi, znaš kako kažu da iskustvo nije prenosivo, ali i da jest, trebalo bi nekom ko se pita, odlučuje da padne na pamet, ali da prije toga zna koju korist on koji se pita, odlučuje ima od toga:)

    Liked by 1 person

  2. Ah, idealistica u tijelu dame.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s