Blijedi li pokorni socijalistički mentalitet?

Oporavljamo li se od građanske pokornosti, štoviše tulavosti?

Kad nešto kupim, pa mi ne odgovara i želim zamijeniti, nisam se u stanju izboriti s prodavačicama i pravilima. A o povratu novca i ne maštam, ako sam se sasvim predomislila. Ne nadam se zamjeni ni ako sam izgubila račun ili je prošao rok koji su odredili za zamjenu, jer znam da će mi reći: “Ali, gospođo, znate da…” Sažalno kao da sam dementno zalutala u njihovu trgovinu.

“Mama, ma daj, pa moraju ti zamijeniti!” kaže moja kći. Pregleda robu, ponekad nešto progugla i odlučno krene, ja za njom.

Nema što nije uspjela zamijeniti, čak i majicu koju je oprala i koja se poslije jednog pranja deformirala. Pred njom su prodavačice nemoćne, pred mojom Prirodnom Pojavom. Zijevaju kao ribe na suhom, pokušavaju zaštititi imovinu svog moćnog vlasnika, ali moraju popustiti. Ona ne odustaje jer zna da su njezina prava jača od njihovih pravila. Ona jednostavno zna svoja prava.

Moj sin rezervirao je u hotelu sobu s balkonom i polupansion, doručak i večeru. Kad je stigao, otkrio je da je dobio sobu bez balkona, a da je cijena polupansiona viša nego što je dogovorio, ne mnogo, desetak eura, ali viša. Na recepciji je izlistao mejlove, pokazao što je dogovorio i što mu je obećano, završilo je tako što je za prvobitno dogovorenu cijenu polupansiona dobio puni u znak isprike, i sobu s vlastitim ograđenim vrtom u prizemlju, jer u tom hotelu i nemaju balkone.

“Svaka čast”, kažem zadivljeno. “Kako si uporan.”

“Jednostavno želim ono što smo se dogovorili”, kaže on. “I znam da mi, ako su pametni, moraju udovoljiti, ako im je važna reputacija, a je, jer je hotel dobar.”

I velim svom mužu: “Ponosna sam na našu djecu, kao da ih nismo mi rodili.”

I ne treba ići tako daleko, dovoljno je prelaziti zebru: mladi prelaze gotovo i ne gledajući, ne zanima ih ako zaustavljaju cijelu kolonu vozila, često se i šetkaju pikajući po mobitelu. Ali isto tako, disciplinirano čekaju zeleno za pješake.

Stariji pretrčavaju zebru kao progonjena divljač, nisu sigurni da će biti živi propušteni. Ali zato idu i na crveno svjetlo, ako im se učini da mogu proći.

(Istina, kod vozača su te razlike manje uočljive, većina bi najradije ukinula zebre.)

Poslije mislim: to je ta generacija! Generacija očišćena od pokornosti koja je nama usađena ne kućnim odgojem, ne građanskim odgojem, nego odgojem socijalističke stege. Ni danas, ja se ne bunim kad me maltretiraju po kojekakvim općinskim uredima, jer mi uvijek nedostaje poneki papir, jer ako se pobunim, bojim se da će mi naći neku grešku i da ću biti kažnjena novim odbijanjem.