Kišobran, Kamensko, Japanci, Kinezi, pedikura

Vruće je, nesnosno vruće

Što raditi nego sjesti za kompjutor. Ma kakva zimska roba! Kad će zima! Ima vremena. Ne da mi se ni taknuti debelu, toplu tkaninu.

Ali ni sjedenje za kompjutorom u kutu sobe koji glumi radnu sobu ne donosi olakšanje. Nemamo klimu. Uvijek smo bili protiv klime. Sjećam se kako sam bila zgranuta kad je prije pet-šest godina rođak moga muža, koji živi u Australiji, u Perthu, rekao da on i ne osjeća australske vrućine, jer praktički živi u klimi: “Ja u kući iman erkondišn. Iz kuće u auto, erkondišn. Iz auta u faktori, erkondišn. A kad treba da se osvježin, odem na ajšn i okupan se.”

Otpor klimi topi se na tridesetipet stupnjeva, ali na istoj se tempereturi smrzava odluka o uvođenju iste, iz financijskih razloga. Sve je relativno.

Oko podneva išla sam u Kamensko[1]. Nosila sam kišobran, ne zato što se bojim sunca zbog sebe, ja sam prilično tamna, koža mi dobro podnosi sunce i mislim da rak kože nije moja bolest. (Mogla bih sad tripu pljucnuti i triput kucnuti, ali čemu? Možda je to jedna od boljih mogućnosti, malo tko umire od starosti.)

Nosila sam kišobran zato da propagiram zaštitu od sunca, ne beskorisnim i štetnim kremama, nego fizičku, mehaničku. Ne vjerujem u kreme, kao što ne vjerujem u razne prostirke koje tobože štite od zračenja. Kad Japanci mogu hodati s kišobranima, zašto ne bismo mi. Kad već spominjem Japance, osim što svi nose kišobrane, neugodni su kao turisti, hodaju tako da bismo se sudarili da im se ne izmaknem, kao da me zaista ne vide ili kao da sam prozirna, pa kroz mene vide još jedan kulturni spomenik koji ne žele propustiti. Naravno, s obzirom na to da su to Japanci, ne pada mi na pamet da su možda jednostavno nepristojni, prije bi bilo da je to kod njih baš pristojno nasrtati na prolaznike, kao što je pristojno podrigivati poslije jele.

Za razliku od Japanaca, Kinezi ne nose kišobrane, ali često nose maske, češće nego Japanci. (Europljani i Amerikanci ne nose ni maske ni kišobrane, primitivci.) To što Kinezi nose maske navelo me na zaključak da oni možda kod kuće ne upotrebljavaju svoje proizvode, pa su zdraviji od nas, koji ih upotrebljavamo.

Ponijela sam, dakle, kišobran iz prosvjetiteljskih razloga. Htjela bih da dođe u modu, pa da i moja djeca s vremenom shvate da je kul štititi se od sunca, a seljački hodati po suncu u majici na bretele. Neprekidno ih upozoravam i pričam zastrašujuću priču o Australcima koji su bili prvi mačići, izgorjeli su, oboljeli i poumrli prije nego što su shvatili što ih je snašlo. UV-indeks u Zagrebu je jučer bio 9. „Šta to znači?“ pita me sin. „To znači da nas samo jedan stupanj dijeli od izgaranja“, kažem morbidno. „Uh“, kaže on i ode.

Ponijela sam, dakle, kišobran. Mali je problem s mojim kišobranom što ima promjer valjda metar i pol, gotovo kao suncobran za plažu, pa je težak i smiješan. Ali je u duginim bojama gaypridea, pa je i lijep i veseo.

Jedno ljeto, moj sin je za okladu nosio veliki dvorišni suncobran preko rogozničkog mosta. Bio je još malen, suncobran je bio triput veći od njega. Ljudi su pitali zašto nosi suncobran, a on je hladnokrvno odgovarao: „Pa zbog sunca.“ I dobio okladu.

Kako bi moja prosvjetiteljska misija bila što uspješnija, odjenula sam se što sam prikladnije mogla, što damskije i dostojanstvenije, da budem što manje smiješna, pa time i što utjecajnija.

I mislim da sam uspjela. Nitko mi se nije smijao niti me podrugljivo pogledao. Naprotiv, zapazila sam nekoliko zavidnih pogleda starijih žena kojima se znoj cijedio po tijelu kao vosak po svijeći. Muškarci su me čak gledali blagonaklono – možda im je izgledalo romantično, Miss Marple koja svoju stanjenu kožu damski štiti od vulgarnog tamnjenja.

Sara, moja nećakinja, kojoj sam usput svratila, rekla: „Jajči, kak si šik!“

„Šik? A ja sam mislila da ćeš mi se smijati.“

„Ne, baš si mi šik, haljinica, ceker, kišobran… ma super!“

Eto, Sara se možda neće sramiti izaći s kišobranom na sunce, a ona je mlada i moderna djevojka. Moja misija ispunjena.

Još malo o starenju (za moju prijateljicu N.Z., da popravim dojam):

U tramvaju sam zapazila starog čovjeka kako mlohavo sjedi zavaljen u stolac. Izgledao mi je kao da ima između sedamdeset i osamdeset godina. A onda sam primijetila njegova stopala u otvorenim sandalama: potamnjela, uredna, pedantno pedikirana, skladna. Odmah mi se činio mnogo mlađim, ne više od šezdeset. Još je nešto na njemu bilo mladoliko: gledao je ženama u noge. Čak i meni. Možda je i on pomislio da sam mlađa zato što sam uredno izpedikirana. Zaključak: čovjek je mlad onoliko koliko se pedikira.

Komadić gradske crtice (za moju prijateljicu N.Z., dok ne uočim novu crticu):

Ponovno sam išla Dubravkinim putem. Bilo je tri sata. Samo jedan upaljen auto, i to s budnim šoferom. Pretpostavljam da su vrućine  potjerale na more stalne goste restorana.

---

[1] Jučer sam dobila mejl da su hrabre žene iz Kamenskog, iako nisu uspjele spasiti tvornicu,  smislile način da prežive od svoga rada, dobile od grada dvije prostorije na Knežiji i šivaju po narudži, prepravljaju i sve što treba. Na mejl koji sam dobila svima sam odgovorila što sam ondje vidjela, kopiram ga:

Dragi svi,

ja sam bila u Kamenskom. Adresa krojačnice je u Rudolfa Bićanića 4. Kad se ide tramvajem br. 17 prema Prečkom, siđe se na stanici Knežija, produži pješice Selskom prema autoputu; u ravnini Pitarella, znači preko puta Pitarella, skrene se desno. Prva desno je Braće Cvijića – tamo im je uprava, a druga desno je Rudolfa Bićanića, odmah na uglu, u prizemlju. Čut ćete ženske glasove, jer su vrata otvorena, nemaju klimu. To je preko puta Doma zdravlja, ako se nekome tako lakše orijentirati.

Ja sam odnijela pet tkanina za isti kroj haljine – princez, bez ikakvih dodataka, džepova itd – samo ciferšlus na leđima i v-izrez. Cijena 80 kuna. Ispod svake cijene. Kažu da su u velikoj gužvi, pitala sam može li bar jedna do prvoga, ne može, jer kad me uzmu, sašit će svih pet – bit će gotovo do 15.7., rekla sam da tada putujem.

Što još? Žena unutra bilo je sedam-osam, a gotovo isto toliko mušterija. Glavna ženska ugodna, zgodna, odlučna. Imam njezin mob: 0918932943.