Oskudacija

Dugo sam razmišljala kako da naslovim ovaj post, jer naslov, to svi znamo, može i privući i odbiti.

U kombinaciji su bili: Opet o bratstvu i jedinstvu, O sestrinstvu i jedinstvu, Istina kao temelj prijateljstva, Šute moji srpski prijatelji blogeri, većina, ali ne svi, a šute i hrvatski, ali ne svi; Freddy Krueger; Ni tange više ne pomažu…

Ali nijedan nije bio dobar, jer biste sigurno pomislili uh evo je opet. Kao da sam Freddy Krueger, koji vas napadne čim, preumorni od svega, na tren zadrijemate.

Ali ja nisam Freddy. Ja samo želim imati svoju grupu koja će misliti dobro, pisati dobro i činiti dobro.

***

Volim jezik i govor. Nedavno sam po drugi put gledala Zonu Zamfirovu. Prvi put sam pokušala, film mi se nije svidio, dramski zaplet mi je bio dosadan, jedino mi je bila privlačna ideja ljepotice, Zone Zamfirske,  pred kojom svi gube dah. Ali ovaj put sam najprije počela slušati, iz kuhinje, prišla da vidim što je to tako duhovito i ostala sjediti pred ekranom, očarana jezikom Stevana Sremca, kojega nisam čitala od školske lektire. Već sam bila i zaboravila kako je bravurozan.

Od tada nikad ne kažem oskudica, nego kažem oskudacija, kako u drami govori jedan dobroćudan lik.

Pa otuda i naslov. Jer, o oskudaciji se, kad se sve svede na bitno, zapravo i radi.

Pa iako nisam Freddy, moram još ponešto reći o onome. (Na žalost nije seks :-); to bi bilo puno zdravije.)

***

Nijedno moje prijateljstvo nije prekinuto zbog istine, ali jest zbog prešućivanja istine.

Imala sam prijateljicu s kojom sam se družila pedeset, 50 godina! pola stoljeća. A kad smo prekidale, rekla mi je, između ostalog, i ovo: „Sjećam se jednom kad smo imale devet godina, ti si imala kesicu s bombonama, jednu si pojela, meni je išla voda na usta, a ti si rekla da ništa ne valjaju i bacila si ih, namjerno, iako si znala da meni ide voda na usta!“

Vjerujem joj da je tako bilo, djeca su okrutna. Ja se točno u dan sjećam kad sam to prestala biti, imala sam dvanaest godina, sjećam se kako sam pomislila: „Ja nisam centar svijeta. Svatko je sebi centar svijeta!“ Nisam po tome osobita, psiholozi imaju objašnjenje zašto se to događa oko dvanaeste, jer tada počinje rekapitulacija onog prvog početka, do treće, tako nešto.

Vjerujem joj da je tako bilo, ali se ne sjećam, jer to je njezina trauma, a ne moja. I ja imam svoje traume koje ne mogu izbaciti iz sebe.

Naravno da sam bila zgranuta činjenicom da je o tome pedeset godina šutjela. Zar me mogla voljeti sjećajući se toga i ne opraštajući?

Bilo je takvih njezinih otkrića još, ali je ovo bilo najstarije.

Moje povjerenje u prijateljstva je poljuljano.

***

Ali, 🙂 imam jednog najboljeg prijatelja. O mnogim stvarima mislimo isto, kao da smo blizanci, a o nekima, na primjer o Srbima i Židovima, mislimo različito: on kopa po povijesti i provjerava sve činjenice koje nam gotove serviraju, ali je pri tome – oprosti, dragi prijatelju – pristran. I kad mislimo različito, kažemo jedno drugome što mislimo, prihvaćamo se kao takve i u stanju smo se s tim zezati. Jučer sam ga zvala na kolače. Rekla sam:

„Dođi, moraš probati dva nova kolača: Vasinu tortu i Židovsku tortu. Najozbiljnije. Ovo nije provokacija!“

Smijali smo se.

„I donesi mineralne, nemam. Ali ne moraš donositi toalet-papir, još ga imam.“

Opet smo se smijali, jer on mi je, nakon onog posta o dobrostojećima, kupio paket toalet-papira i šteku sapuna. I ma koliko bili bliski, oboma nam je bilo neugodno. Jebeno siromaštvo! Čovjek se stidi kad je siromašan ispod neke granice, valjda granice dostojanstva.

Taj moj najbolji prijatelj dosljedan je u svojoj pristranosti, sve do svog nacionalicizma. On voli, poštuje i favorizira najprije sebe, pa svoju obitelj, svoju ulicu, svoj grad, svoje podrijetlo, svoje pretke, svoju tradiciju, svoju zemlju, svoju naciju. Takav je. Sve to mora u nekoj mjeri ići na štetu drugoga. U tim je stvarima bitno pitanje mjere. Nismo mi anđeli pa da smo bezgrešni.

***

71. me mimoišla. Ništa nisam shvatila, čak ni kad se razred počeo razdvajati. Nekolicina se okupljala oko jedne Bebićke, a jedna Opačićka bila je na osami, iako je do tada bila jako popularna, zbog većeg ljubavnog i životnog iskustva nego što ga je imala većina. Nisam ništa shvaćala čak ni kad je moja najdraža profesorica, profesorica hrvatskog i naša razrednica Ksenija Popović Humsky, tužno i ozbiljno rekla: „Nemojte, djeco…“

81., kad sam počela raditi u Press službi TV Zagreb, moj beogradski kolega Gane slao je bez kompleksa tekstove u kojima je pisalo „srpski pesnik…“, a moja kolegica i ja za hrvatske pjesnike pisali smo „naš pjesnik“. Još smo okajavali sedamdesetiprvu.

To su sva moja osobna nacionalistička iskustva.

Nikad me nitko nije tlačio zato što sam Hrvatica. Iskusila sam samo afirmaciju zato što sam iz Zagreba, od rane dobi znam da Zagreb izaziva fascinaciju u svim dijelovima bivše Juge, osim u Sloveniji. Takozvana sjeverozapadna fascinacija. Toga sam bila možda više svjesna nego pravi Zagrepčani, jer sam osjetila razliku između biti Sarajka i biti Zagrepčanka.

***

Imala sam dvije najbolje prijateljiice. Jedna je bila Srpkinja po majci, Crnogorka po ocu, Sarajka po rođenju. Poznavale smo se odmalena. Druga je bila Sarajka, muslimanka, pa Muslimanka, pa Bošnjakinja. Upoznale smo se na fakultetu u Zagrebu.

Dičile smo se svojim sestrinstvom i jedinstvom. Kasnije, Srpkinja/ Crnogorka udala se za muslimana, Muslimanka za mješanca između Hrvata i Srpkinje, a moj muž sin je šumadijskog Srbina i dalmatinske Hrvatice.

Pa je naše bratstvo i jedinstvo bilo još uočljivije.

Onda je došao rat. Srpkinja/ Crnogorka našla je utočište u Crnoj Gori, propatila je strašno, ostala je udovica, muž joj je poginuo kao muslimanski heroj, ali joj Sarajevo nije vratilo stan – u njemu je muslimanska obitelj. Muslimanka je početkom rata otputovala u Ameriku predavati o nasilju nad ženama i više se nije mogla vratiti, jer su avionske linije bile obustavljene na dugo vremena. U Americi je ostala petnaest godina.

Bile smo sretne kad smo se sastale prvi put poslije rata. U Sarajevu. A onda se ispostavilo da svi naši razgovori završe na nacionalnom pitanju, navođeni našom muslimanskom prijateljicom. Ona je Bosnu, a od od cijele Bosne najviše Muslimane,  smatrala najvećim ratnim žrtvama. Ja sam tumačila da je od nas tri najviše stradala Srpkinja/ Crnogorka, i da, iako to nije statistički relevantan uzorak, nije u redu uopćavati. Zatim se ispostavilo da Bošnjakinja sve te godine Srpkinji/ Crnogorki nije oprostila što ono onda nije glasala za cjelovitu Bosnu, nego je bila na istoj strani na kojoj su joj bili otac i majka. Ja sam je branila, rekla sam da bih možda i ja tako, bila uz svoje, ljudi su se bojali. I da ne bih voljela sad živjeti u Sarajevu, jer mi se čini da bih bila građanin drugog reda. Pa sam pitala svoju prijateljicu Bošnjakinju hoće li, kad to bude moguće, biti Bosanka ili će ostati Bošnjakinja. Ostat će Bošnjakinja, rekla je. „E vidiš, to je razlika između nas“, rekla sam, „ja bih bila Bosanka.“

I pri tome sam pomislila: Joj, da me moj tata čuje!

I rekla sam da me vrijeđa što me, nakon 40 godina bliskog prijateljstva svodi samo na jedan moj „parametar“ – naciju. Za to me nije morala toliko dugo poznavati.

“Ti nikad nisi morala biti neopredijeljena”, rekla je. Zbilja, tužno, kakva je to država bila: neopredijeljen!

Moje se prijateljstvo s Bošnjakinjom raspalo zbog nacionalnog pitanja, a ona druga – to je ona s bombonima. Ako me pitate što me više boli, više me bole bomboni nego nacija, jer ovo s bombonima je u duši, a ono s nacijom na površini. Bar kod mene. Moja bit je nešto drugo i, nadam se, nešto veće.

***

Više nisam bila dijete kad sam pitala svog tatu zašto se katolici iz Bosne zovu Hrvatima, a da Hrvatsku nikad nisu vidjeli, i zašto se ne zovu Bosancima.

„Ništa ti ne znaš“, naljutio se.

Moja tata bio je tvrdi Hrvat iz Bosne. Hrvat, ali ne Hrvatina koja parazitira na hrvatstvu. Za to je bio previše mudar i previše gospodin. Rastao je u kraju u kojemu su u susjedstvu, jedni uz druge, odvajkada živjeli muslimani, pravoslavni i katolici, družili se i mrzjeli. Kasnije sam ustanovila da je najjača netrpeljivost na tim „rubnim“ područjima, gdje žive zajedno i dobro se poznaju.

Moja mama bila je Hrvatica iz Hrvatske, iz partizanske obitelji.

Moj tata bratu i meni tek je u ovom ratu rekao da je bio u koloni za Bleiburg. Ranije to nije spominjao, da nas ne zadoji i ne dovede u opasnost. Preživio je ne čudom, nego zato što je bio pametan – izbjegavao je udarce štapom i sa sobom nije nosio novac, nego šećer i cigarete.

Kad sam bila omladinka, nagovarao me da se upišem u Partiju. Podnijela sam molbu Omladinskoj organizaciji Mjesne zajednice, ali me nisu primili. Tata se tada prestrašio.

Mom tati u radnoj je knjižici pisalo ustaša, iako je na početku rata imao 14, a na kraju 18 godina. Zbog toga nije mogao dobiti bolji posao, nego je postao privatnik.

Kad god pričam o ovim stvarima, mislim što bi mi tata rekao. Tako se sigurno i on pitao što bi njemu rekao njegov. To su korijeni i  ne može se iskorijeniti. Bilo bi strašno biti bez svojih korijena. Ali uvijek možeš biti bolji.

„Ne vjeruj Baliji“, znao je reći. Ili: „Oj Srbine za nevolju kume!“

„Tata, pa kako možeš tako govoriti, a imao si najboljeg prijatelja i Muslimana i Srbina!“

„Nije važno šta je ko, nego kakav je čovjek“, rekao bi ozbiljno, pa dodao u zafrkanciji: „…samo da je naš!“ Pa smo se smijali. Jer moj tata nije nikoga mrzio, moj tata je bio velik, dobar i pametan čovjek. Samo je svoje jako volio, tim jače što mu je više bilo oduzimano. Takva je ljudska psihologija i vrijedi za sve rase i nacije.

Moj tata bio je sretan kad se Hrvatska osamostalila. Mislio je da će napokon biti dobro, federacija nas neće osiromašivati, neće biti zabranjeno reći da si Hrvat. Jednom se prebrzo vozio, policajac ga je zaustavio i rekao: „E Stjepane, Stjepane, pa kud vi tako, ozbiljan čovjek, a radite prekršaj…“ Tata se ozareno smješkao, jer sad su policajci „naši“, a ne „njihovi“ (kod nas su policajci mahom bili Srbi), pa ga neće kazniti. Al jest vraga: cap, kazna. Mom tati je to bilo prvo prizemljenje. Ni pljačke dugo nije htio priznati, ni prodavanje hrvatstva za lovu, smatrao je da će oslabiti državu ako prizna, pa će opet doći crveni. Brat i ja smo se s njim svađali, razočaravali smo ga.

***

Kako bi rekla moja kolegica Lili: šta oću reć? Hoću reći ovo: istina je da svaka strana ima svoju istinu. I kad istine ima 100 posto, pa svaka strana ima po pola, rješivo je. Ali je problem kad istine ima 200 posto, pa svaka strana ima svojih sto posto. Nisam rekla ništa novo kad kažem da samo treba glasno reći što te tišti, isto to dopustiti onome drugome, pa krenuti napokon dalje s te mrtve točke. Jer ionako ne možemo raspetljati.

Cilj: da se sa svim tim napokon možemo zezati.