Zagreb danas, od 9 do 10 ujutro

Galerija prosjaka

 Ima jedna starica, jedva metar i pol visoka, sitna kao ptičica, malo zgrbljena, koja stalno hoda Zrinjevcem vukući kolica na dva kotača. Jednom sam je vidjela kako pokušava zaviriti u kontejner, koji je gotovo njezine visine, pa sam joj rekla: „Bako, jel bi se ljutili da vam dam nešto sitno?“

„Molim?“

Nagluha. Izvadila sam deset kuna i razgovijetno ponovila: „Jel bi se ljutili da vam dam malo novca?“

Ispružila je ruku i zahvalila.

„A kolko imate godina?“

„Osamdeset i pet.“

„Imate li djece?“

„A imam, imam, dvoje.“

„Pa gdje su vam djeca?“

„Jedno je umrlo, a jedno je u Kanadi.“

Sinoć sam je vidjela Gradskoj ljekarni na Glavnom, ušla je, umorno sjela, tako mala da su joj noge visjele, naslonila se na svoja kolica i dahtala. Vani je bilo hladno i mrak, u ljekarni toplo i svijetlo. Očito je često tu, jer su je inače suzdržane apotekarke pozdravile prisno, kao stalnu mušteriju. A jutros, već je na svojoj ruti.

 Na Zrinjevcu, najčešće ispred Konzuma, stoji jedna mlada, ljepuškasta, bucmasta prosjakinja. Ona prosi ovako: „Imate kunu?… Dajte bar nešto za hranu…“ Čudi me što to kaže, čak i meni padne na pamet da joj odgovorim: „Pa vama bar hrana ne treba.“

 Na Radićevoj kod Kamenitih prosi jedna zgrbljena Ciganka, glumi pobožnu staricu, stalno nekoga blagosivlja i križa se, a ispod crne marame i slojeva crnih suknji i vesti vidi se da je mlada, lice joj je lijepo i glatko, a pogled podmukao.

 Na Trgu me zaustavio jedan visok, mršav lik srednjih godina, tražio je „nešto sitno“ izgledao mi je kao branitelj peteespeovac[1], pa sam mu, iskazujući ali i tražeći suosjećanje, blago rekla: „Dala bih, ali vjerujte, nemam ni kunu.“

„Imate vi, imate, puno kuna“, rekao je zlobno.

„Molim!? Šta ste rekli! Ne vjerujete?“ derala sam se. „Sram vas bilo! Sram vas može biti! Niste ni zaslužili da vam dam i kad budem imala!“ Psovala sam i kad sam odmaknula od njega. Jer zaista nisam imala ni kunu, čak ni na minusu. Za onih današnjih 20 kuna danas će šopingirati mm.

 Na Zrinjevcu stari lukavi Cigo mojih godina, zgodan kako Cigani znaju biti, s vatrenim očima. Kad sam ga prvi put vidjela, stala sam pred njega i rekla: „Kako tako mlad, zdrav i zgodan čovjek prosi?“ „Ja mlad!? Nisam ja mlad!“ rekao je, nimalo polaskan komplimentima, samo razočaran što nije ništa užicao. Pravi profesionalac. Jutros sam mu namignula, pa je blenuo.

Na Novoj Vesi obično sretnem svog omiljenog beskućnika, neopisivo zgodan starac, s nekim čudnim, smiješno šarmantnim filcanim šeširom šireg oboda, odjeven kako bi neki kostimograf odjenuo glumca za lik beskućnika: veliki svijetli baloner, ispod kojega je vunena vesta, preko nje kožni prsluk, preko ramena ruksak. Ne bih ni mislila da je beskućnik kad se iz njega ne bi vio smrad urina osjetan na dva metra razmaka. Obožavam tog starca i uvijek ga pozdravim, jer mi strašno sliči na mog ujku, koji više nije živ, a jako sam ga voljela. On mi je isprva odzdravljao upitno, a kasnije barabski. Tako i jutros.

(vjerojatno će se nastaviti)

---

[1] Jednom smo Bobu vodili veterinaru da pitamo zašto nesnosno laje u vožnji. Ja sam mislila da ima neki problem sa srednjim uhom ili tako nešto, a moj muž je pitao: „Što mislite, možda on ima traume zato što je kao štene izbačen iz auta? Možda je PTSP-ovac?“

A veterinar, kojega zovemo dr. House jer je genijalac, rekao je: „Ne bih rekao. Znate, ja to ne bih smio javno reći, ali svi ovi peteespeovci iz rata – ma svi koje ja poznam nisu ni prije rata bili baš… stabilni. Tako da… Prije će bit da je jednostavno takav, ne odgovara mu vožnja.“