Knjige koje čitam: Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom

Arno Geiger: Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom (Mozaik knjiga, 2012; prijevod Branka Grubić)

(Posvećeno S.)

Kako se stvari obično povezuju, ili bar kongruiraju, tako je i meni ova knjiga došla u ruke – po preporuci izvrsne knjižničarke iz knjižnice Krvavi most – u vrijeme kad sam intenzivno razmišljala kad čovjek prestaje biti on, a postaje netko drugi i u tom razmišljanju stala kod bolesti mozga.
Reći ću na početku, da kasnije ne zaboravim – uz ovaj roman se smijete i kad je tužno, a za plakanje ne daje vremena. Ni za sentimentalno cendranje.
Roman je o odnosu pripovjedača i njegovog oca, čiji mozak neumitno i bespovratno uništava Alzheimerova bolest, točnije o vremenu koje sin provodi s ocem, intenzivnije i bliskije nego kad je bio zdrav. Sastoji se pretežno od razgovora s ocem:

Budući da moj otac više ne može preko mostova doći u moj svijet, ja moram prići k njemu. Ondje, unutar granica njegova duševnog ustrojstva, s onu stranu našeg društva, temeljenog na činjenicama i stremljenju k ciljevima, on je još uvijek čovjek dostojan uvažavanja, i premda prema općenitim mjerilima ne uvijek posve razuman, ipak na neki način tako sjajan.
(…)
Alzheimerovu bolest otac je dobio prije više od jednog desetljeća. Tomografske snimke mozga koje je načinio neurolog pokazivale su sve razmjere oštećenja. Unatoč tomu, otac je gotovo svakodnevno nakratko izlazio iz svoje bolesti i pitao na ovaj ili onaj način:
– Što se događa s mojom glavom? Kucnuo se u čelo: – Tu nešto nije u redu. Možeš li mi reći kako to možemo popraviti?
(…)
Daniela mu je stavila šešir i rekla: – Evo ti šešir.
– To je u redu i dobro je. Ali, gdje mi je mozak?
– Tvoj je mozak ispod šešira – doviknuo sam iz kuhinje.
Otac je skinuo šešir, pogledao ga iznutra i odgovorio: – To bi bilo pravo čudo. Zastao je, razmislio, ponovno stavio šešir na glavu i stidljivo upitao: – Je li stvarno ispod šešira?
(…)
– Ja ništa ne shvaćam!(…) Ja više nisam ništa.
(…)
Još nije potpuno izgubio osjećaj za vrijeme.
Međutim, njegov sat nije više točno otkucavao. Zbunjujuća je bila činjenica da je otac bio svjestan gubljenja svojih sposobnosti, on je sve češće pričao o tome, pa me čudilo što istodobno nije mogao izaći na kraj sa svakidašnjim radnjama. Nije znao je li gladan ili žedan, nije „uopće bilo lako“ svladati jelo i piće na uobičajeni način. Jedanput je pred njim na tanjuru bio komad kruha, a on nije znao što bi s tim. Pitao me za savjet, a ja sam rekao: – Moraš samo odgristi.
Nije shvatio moju uputu. – Eh, kad bih znao kako se to radi. Znaš, ja sam jadnik.
Katkada bi svakih nekoliko sati rekao da je jadnik, ali nikada sa žaljenjem, nikad prosvjedujući, nego najčešće ljubazno, kao da mora izreći kakvu važnu tvrdnju.
To su bile rečenice poput onih kakve je mogao izgovoriti i junak Franza Kafke ili Thomasa Bernhardta, pa sam pomislio kako su se u njemu spojile dvije osobe, čovjek koji je obolio od Alzheimerove bolesti i pisac.
(…)
Takav način izražavanja dojmio me se snažno, osjećao sam čarobnu snagu riječi. James Joyce rekao je za sebe da nema mašte, ali se zato jednostavno prepušta onomu što nudi jezik. Tako je i meni bilo s ocem.
(…)
Riječi su mu vrlo lako izlazile iz usta. Bio je opušten, govorio je o onomu što bi mu palo na pamet, često nije bio samo originalan, nego je imao takvu dubinu za koju sam pomislio: zašto se ja nisam toga sjetio? Čudio sam se točnosti njegova izražavanja, pravom tonu kojim je nešto rekao i spretnosti kojom je birao riječi. Rekao je: – Ti i ja učinit ćemo jedan drugome život ugodnim koliko god je to moguće, a ako ne uspijemo, jedan od nas ostat će praznih ruku.

Ti dijalozi, kao i cijeli roman, istodobno su potresni i smiješni, suhi i ogoljeni od svakog (nepotrebnog) tumačenja, a ispunjeni nevjerojatnom mudrošću i lucidnošću, koje pripovjedač sažima u jezgrovitim, a impresivnim komentarima.

Mačka prolazi kroz vrt. Otac kaže: Prije sam i ja imao mačke, ne samo za sebe, ali kao dioničar.
(…)
Jedanput kad sam ga pitao kako je, odgovorio mi je: – Ne događaju se čuda, ali ima znakova.
(…)
– Gdje najviše voliš biti, tata?
– To je teško reći. Najviše volim biti na cesti.
– Što radiš na cesti?
– Šetam. Malo trčim. Ali nemam dobru opremu. Moje cipele nemaju odgovarajući mjenjač.
(…)
– Hoćeš li malo gledati televiziju? – pitam.
– Što imam od toga?
– Pa, zabavno je.
– Radije bih išao kući.
– Ti si kod kuće.
– Gdje smo mi?
Kažem ulicu i kućni broj.
– Dobro, ali ja ovdje nisam živio dugo.
– Kuću si izgradio krajem pedesetih.
Napravi grimasu. Izgleda da ga podaci koje je upravo dobio nisu zadovoljili. Počeše se po vratu: – Vjerujem ti, ali sa zadrškom. Ali sada hoću ići kući.

Takve očeve rečenice dovode njegovog sina do precizne i potresno točne definicije bolesti, za koju mi koji čitamo osjećamo da je savršeno točna, prepoznajemo da mora biti tako:

Bolan dojam da nisi kod kuće dio je slike bolesti. Ja si to tumačim tako da je čovjek, koji je obolio od demencije, zbog unutarnje rastrojenosti izgubio osjećaj sigurnosti i čezne za mjestom gdje će se ponovno naći sigurnost.

Pasusi koje sam prepisala nisu ni najbolji ni najvažniji za razumijevanje romana, ni jedini koje smatram vrijednim naglašavanja. Roman je odličan i na svakoj stranici ima dijelova koji su vrijedni čitanja.
***
Čitajući, isprva me opsjedalo pitanje kako je to radio, kako je razgovarao s tatom i zapisivao što govori? I zašto?
Tek kad sam došla do dijela o tome kako tata želi ići kući, prepoznala sam ono što sam i ja radila uz svojega tatu, kojemu je rak metastazirao na mozak. On je pred kraj često govorio mami: „Jelka, idemo mi kući.“ „Pa kod kuće si, Stipe“, mama bi se katkada i obrecnula, već je bila umorna od njegove bolesti. „Nemaš ti pojma“, tata je odmahivao glavom kao da je žali što je neznalica. „Pa gdje smo onda ako nismo kod kuće?“ „Mi smo na kamionu u Dubravi, vidiš“, rekao je tata.
Zapisivala sam čudne i smiješne, apsurdne ili tužne rečenice koje je izgovarao. Zašto? Zato što sam znala da ih ne mogu zapamtiti, a činilo mi se važnim… dragocjenim da ostanu zapamćene. Da ih naknadno dešifriram i složim u smislenu cjelinu, da razumijem svoga tatu i u takvom stanju, da ne bude sam, jer mora da je strašno biti isključen od svega, potpuno sam, jer ti se mozak promijenio, a još ti se povremeno vraćaju magloviti pramenovi starog smisla i podsjećaju te da si nekad bio… Stipe. Možda sam zapisivala i zato što sam sve ono ranije, što je pričao kad je bio zdrav – kad je bio on, moj tata – trebalo zapamtiti, već bila zaboravila, jer nisam pažljivo ni slušala.
***
Osim dokumentarističkog dijela, razgovora s tatom, u ovom romanu ima niz briljantnih stranica na kojima Geiger prepričava očevu prošlost, opisuje njegovu brojnu obitelj, gledajući unatrag razumije očev brak s majkom:
S obzirom na to koliko su odgovarali jedno drugome, moji su roditelji grdno pogriješili, a s tim u vezi mi ne pada na pamet ništa drugo od onoga što je Lav Tolstoj napisao u Ani Karenjinoj: prepustiti mladim ljudima izbor bračnog druga otprilike je jednako pametno kao tvrditi da su napunjeni pištolji prikladna igračka za djecu od pet godina. To kaže stara kneginja.
Mojim roditeljima prije braka uopće nije palo na pamet da razmisle o tomu što će se dogoditi kad se sukobe dvije različite predodžbe o sreći. Sastojke za moguću sreću donijeli su sa sobom. Ipak se pokazalo da ti sastojci pripadaju dvjema različitim, suprotnim vrstama sreće. Na kraju je svatko za sebe bio nesretan.

Geiger piše i ovo:
Alzheimerova bolest sigurno nije nikakav dobitak za oca, ali je za njegovu djecu i unuke ipak poučna. Zadatak je roditelja, između ostalog, i da djecu nauče nekim stvarima.
Starost kao posljednji stupanj oblik je kulture koji se stalno mijenja i koji se uvijek mora učiti iznova. I kad otac svoju djecu više ničemu ne može naučiti, onda preostaje još samo to da ih nauči što znači biti star i bolestan. I to znači biti ocem ili djetetom, uz dobre preduvjete. Odnos spram smrti može se vježbati samo za života.

Nadam se da sam romanu privukla čitatelje, a ne ih otjerala nedostacima vlastitog teksta. Ponovit ću ono s početka: pametan, potresan, duhovit roman, uz koji malo plačete, puno mislite i najviše se smijete.