Kakav je taj koji je A.T. zalio kantom g.

Istresajući govna po Tomiću, napadač je navodno rekao: „Evo ti, pa opet piši o meni!“

Pisac Ante Tomić ne smatra se žrtvom, ne voli psihologiju žrtve, kad bi se osjećao kao žrtva, to bi značilo da je napadač postigao cilj. Bio bi povezan s  napadačem. K tome, kaže, pisci su i teže stradavali zbog svog pisanja.

Ne osjeća se ni osramoćenim, kako je to rekao Slaven Letica, jer za čovjeka je sramota kad sam nešto sramotno počini.

Smiješno mu je kako je gradonačelnik rekao da je to učinio neki luđak i da je žrtva mogao biti bilo koji od njihovih sugrađana.

Netko je na nekoj mreži komentirao „Ima Boga“, a Tomić na to otrovno i lucidno odgovara: „Čudan je taj hrvatski teizam, nalazi boga u kanti govana.“

Ali, sve su to sporedna pitanja, jednako kao i dramatičan poziv HND-a, koji važno svojata problem kao da je to strukovno, a ne mnogo šire i više – ili možda niže – pitanje: Pronađite napadača, mora sudski odgovarati zbog mučnog i sramotnog napada.

Nijedno od tih pitanja nije postavljeno s prave strane.

Pravo pitanje je: kakav je čovjek koji je izveo taj pothvat i kako je to izveo. Nameću se slike, sve jedna gadnija od druge. Najprije, kako je smislio da će baš to učiniti. Kako se pripremao. Je li skupljao izmet? Koliko dugo. Čiji, gdje. Svoj? Je li odmah u kantu ili… Gdje ju je držao?  Ili je negdje sve odjednom zagrabio? Gdje se to može zagrabiti puna kanta govana? Kakav je tamo smrad? Je li imao rukavice, čizme, masku? Je li znao da će Tomić sjediti tu gdje je sjedio ili je danima živio sa svojom kantom, dok nije uvrebao žrtvu. Kakav želudac ima taj čovjek, kakav nos? Kakav um?

I kad se sve to vizualizira, zaista, lik nije zaslužio da se Tomić osjeća ni osramoćenim ni kao žrtva.

Iako, ima nešto s tim govnima…

S mojom kćeri u razred je išla jedna vrlo popularna i jednako toliko uobražena cura. U godinama kad se počinje tulumariti i opijati, ona se na jednom tulumu tako napila da se najprije popiškila, zatim i ukakala u gaće. Stupanj pijanstva kad se nekontrolirano prazne crijeva samo je korak do smrti. Iako djeca to nisu znala, znala su dovoljno da pozovu roditelje i hitnu. I nikome nije bilo smiješno što se Lana usrala i što se od nje širio nesnosan smrad.

Postalo je smiješno tek poslije. Lana nikad više nije bila ni popularna ni uobražena. Kroz ostatak školovanja provukla se nečujno i nevidljivo, a nakon škole sa svima je prekinula kontakt. I danas, desetak godina od tog događaja, kad se nađu i prisjećaju ljudi iz razreda, nju pamte po govnima.