Koliku bi glavu trebao imati prosječan Hrvat

 

Jedna je gospođa (ja) digla stambeni kredit u CHF.  Kad je tečaj podivljao, a uz to banka stala dizati kamate kako joj se svidjelo, te je gospođa u nekoliko godina osiromašena, bankarski su stručnjaci rekli ovako: Ljudi su se polakomili na niže kamate i time preuzeli rizik za ovo što se dogodilo;  klijenti su trebali znati na što pristaju kad potpisuju ugovor; istina, problem je što ljudi ne čitaju ugovore nego se pouzdaju u…

U što?

***

Jedan je gospodin, intelektualac, pametan, pošten građanin odlučio prekinuti višegodišnji ugovor s T-comom za mobilni Internet. Načekao se na šalteru da bi mu ugodna mlada cura, nakon što je malo gledala u kompjutor, rekla da je, eto, sve riješeno. Sljedeći mjesec svejedno je dobio račun. Misleći kako se opametio, ponovno je otišao na šalter i ovaj put tražio pismeni raskid ugovora. Nikakav problem, odmah ga je dobio. Ali, sljedeći mjesec obavijest o povoljnijoj tarifi za isti ugovor i novi račun. Ponovno šalter i objašnjenje:  u znak zahvalnosti, T-com svojim vjernim klijentima daje šest mjeseci fore nakon prekida ugovora za slučaj da se predomisle. „Neću se predomisliti“, kaže iznervirani gospodin, „molim vas, dajte već jednom raskinite taj ugovor!“ Ljubazno i susretljivo, mladi službenik kaže da je, evo već sad dok razgovaraju, sve riješeno. Ali, u sandučiću opet račun. Opet šalter, opet ljubazno objašnjenje, ovaj put pomalo podsmješljivo, kao da objašnjavaju debilu:

„Znate, ako ste dobili račun nakon raskida ugovora – a vidim da je ugovor raskinut – on mora biti storniran, takva je procedura.“

„Odlično, stornirajte ga.“

„Na žalost, to ne možemo mi ovdje, morate otići u našu glavnu zgradu na Malešnici….“

„Moram ići na Malešnicu!? Jeste li vi normalni?! Zar ne možete poslati dostavom?“

„Na žalost, ne“, suosjećajno kaže mladić, jer čovjek pred njim nema malo godina, zapuhao se i zajapurio. „To možete samo vi osobno…  Znate to vam sve piše u ugovoru, vjerojatno niste pročitali…“

Priča još nije završila. Inteligentni i u običnom životu potpuno normalan gospodin na Malešnicu je išao već tri puta, s tri računa. „Pada mi napamet da jednostavno nastavim plaćati“, kaže.

„Nemoj, oni to i hoće“, nepotrebno ga poučavam.

***

Jedna je gospođa (također ja), u običnom životu prilično sposobna, potražila savjet kod odvjetnice koja se proslavila kao vođa odvjetničkog tima za zastupanje ljudi osiromašenih kreditima. Odvjetnica se složila da treba dignuti privatnu tužbu, ne traži honorar, nego samo za pristojbe, naplatit će svoje usluge postotkom ako dobije spor, što uopće nije upitno, pitanje je samo kad, a do tada, ishodit će od suda privremenu mjeru da klijentica plaća mjesečnu ratu onoliku koliko je bila u vrijeme podizanja kredita. Spas! Anđeo na Zemlji.

„Nisam znala da još ima odvjetnika koji nisu morski psi“, rekla je gospođa iskreno dirnuta.

„Ima nas još“, rekla je mlada odvjetnica skromno. „Ne puno, ali ima.“

Bilo je to u travnju ove godine. Do danas, sad već slavna odvjetnica nije napisala tužbu. Gospođa je pred ovrhom. Odvjetnica daje nesuvisla ali uvjerljiva objašnjenja, vješta je, vrlo vješta.

„Znate“, kaže joj gospođa, „kad čovjek ne može imati povjerenja u vlastitog odvjetnika, onda je to totalni raspad sistema.“

„Ja vas potpuno razumijem. Vjerujte, ovo je za vaše dobro, bit će sve u redu, obećavam. Već sutra napisat ću tužbu i poslati vam je skeniranu sa žigom.“

Nije poslala.

Gospođa se raspituje što može učiniti da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Ništa. Iz banke zovu nakon samo tri dana kašnjenja,  ne opominju, nego samo ljubazno  obavještavaju  koliko je dužna. „Zar zbilja mislite da ja to ne znam?“ grubo odgovara, nemoćno. „Ne, nemam pojma kad ću imati, ja sam jedna od onih tristo tisuća, možda ste čuli za taj slučaj!“

Mlada službenica se ispričava: „To je procedura…“

Što se može učiniti da odvjetnica bude kažnjena zbog… čega? nemara, nepoštenja, neznanja? Gospođa je dobila savjet da se obrati disciplinskom tužitelju Hrvatske odvjetničke komore, te da pročita Zakon o odvjetništvu, Statut hrvatske odvjetničke komore i Kodeks odvjetničke etike.

Zahvalna je na savjetu, ali ne zna koliko će joj vremena trebati da to sve pročita, jer još mora proučiti propise oko održavanja zgrada, zatim kako se obratiti Građevinskoj i Financijskoj inspekciji;  kako se (institucionalno, a ne batinama) obraniti od kleveta koja o njoj širi poremećena kolegica; što učiniti s policom osiguranja kojom se htjela osigurati od šteta od vode u svom i susjednim stanovima, a umjesto toga osigurala se od slučaja da poludi, uzme čekić, upadne susjedu u stan i razbije mu televizor. Vesna, Vesna, opet nisi čitala sitna slova, a ona koja si čitala, nisi razumjela! Zatim mora  doznati…

Mora još svašta doznati iz raznih područja. Osim prava i bankarstva, tu su medicina, farmakologija,  hrana, Zakon o potrošačima, kemija, građevina, automehanika, plinski bojleri, bijela tehnika, stomatologija, štavljenje kože, kancerogeni mikotoksini u inače jaaaako zdravom sušenom voću i orašastim plodovima…

***

Koliku bi glavu trebao imati prosječan Hrvat a da ne bude j stranka?

Veliku, jako veliku. I još bi u velikoj torbi uza se stalno trebao nositi eksterni disk, da na njega pohrani sve što ne stane u glavu. I jedno veliko povećalo za čitanje sitnih slova.  A ako nema ni veliku glavu ni veliki disk, srećom, još uvijek se sve može riješiti torbom punom novca, takva je ovo zemlja.

Objašnjenje koje dugujem onima preostalima koji još svraćaju na moj blog: osim presporog interneta u Rogoznici, razlozi za nejavljanje kriju se u gornjem i u donjem tekstu.