Da se izvaljaš od smijeha… i da se ne izvaljaš

 

Da se izvaljaš…

 OGLASI IZ NOVINA (objavljeni):

– Kupujem kuću od čistog vlasnika.

– Auto sjedalica za dijete do 100 kg.

– Kadett, 87.g., trulkast.

-.Mitsubishi Colt, 1200 eura s cjenkanjem, 1000 eura bez cjenkanja.

– Kupujem radio za auto, novi ili ukradeni.

– Prodajem kravu, nije luda.

– Vozača C kategorije, koji ima mogućnost priključka na trofaznu struju, tražim.

– Prodajem i oplođujem koze i jariće.

– Prodaje se opel rekord, mrtvački.

– Prazne telefonske kartice mijenjam za ukrasne ribice.

– Šarplaninac, birano muško štene, otac Buco Bjelovarski, majka odlična.

– Lipicanski pastuh, ujahan i vozi, može zamjena za pištolj ˝Crvena zastava˝.

– Haskija mijenjam za fotokopirni aparat.

– Renault 4, zbog hitnosti hitno.

– Renault 5, limarija ko curica.

– Citroen AX, 89.g., besprijekoran, mislio sam ga ostaviti sebi.

– Prodaju se četiri ćelave gume za Peugeota.

 

… prelazna faza …

Vic: Trči Sinčić na Pantovščak i viče: Zaustavite deložaciju, zaustavite deložaciju

Veliki grafit u središtu grada: UŽIVAM OVO RADIT KO ŠTO POLITIČARI VOLE KRAST

 

 …i da se ne izvaljaš

 Dobro pogođena nova tvorba: frankagedon.

A predstavnik bankara, onaj isti kojega bih natjerala da do kraja života briše stražnjicu novinskim papirom,  nikad ne laže a pri tome nikad ne kaže istinu. To je veliko umijeće. Sinoćnja izjava:  Banke su išle na ruku dužnicima i dale mogućnost reprogramiranja kredita u eure. Istina je. Ali je to reprogramiranje bilo u stvari ugovaranje novog kredita, za koji je trebalo platiti sve troškove ugovaranja i dokazati kreditnu sposobnost, koju, nakon nekoliko godina otplate kredita u CHF, više ne možeš imati, jer je sav imetak rastranćiran na rate. Uz to, kad je švicarac visok, pretvaranje u eure nepovoljno je, a rata postaje još viša. Sve to uglađeni, nasmiješeni, hladnokrvni i opušteni predstavnik bankara nije rekao, a novinar ga nije pitao.

Jučer, u banci gužva. Svi su došli platiti ratu unaprijed, prije skoka švicarca najavljenog za sljedeće jutro. Bankarica otvara moj račun i čudi se: „Pa ovo je… je li ovo…  zar imate ovoliku ratu?“ Na licu joj vidim da čak i veliki dug, a ne samo veliki imetak, izaziva poštovanje: nije lako zaraditi ni veliki dug.

„Majko, kako si ti oko ovoga s frankom?“ pita me jedno dijete.

„Kako si mama, brinem se?“ pita me drugo dijete.

„Dobro sam“, kažem. „Sjajno i velebajno. Ne brinite se, kako bude drugima, bit će i nama. Možda je ovo za nas dobro…“ Neizgovoreni nastavak rečenice: možda se stvori kritična masa očaja. „Možda nam i pomogne sadašnja vlast koja će se truditi šarmirati narod do sljedećih izbora“, kažem.

Već u Dnevniku, Premijerovo obećanje: građani se ne moraju brinuti, problem će biti riješen do 1. veljače. Na poslu, kolega operiran od suosjećanja, u stvari od osjećaja, zafrkava se na račun situacije s frankom. A ja se osjećam kao muslimanski terorist koji se bori s nepravdom: kojim mi pravom – kojom arogancijom, kojim potpunim nedostatkom poštovanja prema drugom čovjeku – vrijeđa osjećaje, crta Muhamedov lik. Ma kojim mi pravom oduzima moje pravo na dostojanstvo! Razlika između mene i terorista je samo u tome što ja ne bih pucala u njega, iako mislim da je zaslužio.

Ni tjedan dana od izbora, a već su zamalo pali u zaborav. Oko mene neki su dobili krila i kliktali u radosnom iščekivanju promjena (svojih položaja), a drugi su se potuljili i sašaptavali po sekcijama, zabrinuti da će doći do promjena (u njihovim položajima). I to je uglavnom sve. Osim što, kako kažu, imamo najljepšu predsjednicu među predsjednicama i najuspješniju političarku među misicama.

„I, što kažeš na izbore“, pita me prijatelj s kojim mogu razgovarati o svemu osim o politici.

„Ma baš me briga“, kažem.

On me gleda pogledom “kako uopće možeš to reći“.

Kažem mu: „Čekam režim u kojemu moje dijete neće nositi hlače koje sam krpala deset puta. I režim koji će reći:„ Ma neću ni ove ni one ljude, ni bivše ni sadašnje, ni s lijeva, ni s desna, ajd da uzmem ovu Vesnu, koja…“

„Takav režim u politici ne postoji“, kaže moj prijatelj.

„Pa eto onda, takva me politika ne zanima.“

„Znaš zašto su svi protiv mene“, kažem jednoj znanici. „Zato što mi nitko ništa nije dao i nikome ništa ne moram vraćati. Ne svrstavam se. Ljudi se svrstavaju da bi bili na strani moćnih. Nisam umrežena. “

Lijepa riječ networking, ljepša nego bivši staromodni izraz veze i poznanstva. Sad znam zašto tako munjevito napreduje isti onaj kolega koji se veselo šali u vezi s CHF i kojega često uzimam za primjer:  zato što ima dobar network. I nije mu  mreža pala s neba, itekako se on naradi oko toga, plete svoju mrežu kao pauk, neumorno, vješto prebirući svojim hitrim tankim nožicama.

„Ma, mama“, umiješa se moja Elementarna. „Pa oni uopće nisu protiv tebe zbog toga!“

„Nego zbog čega?“

„Nego zato što se ne znaš braniti.“

Danas sam naučila dobru stvar: na svoj život trebamo gledati kao na projekt. Sve što radimo i što jesmo, sve je to jedan projekt.  I umjesto da zapnemo na neuspjehu, da se vraćamo i stalno vrtimo u krug, kao mačka kad hvata vlastiti rep, trebamo znati da je i nepovoljna situacija samo jedna faza u razvoju projekta.