Crna vreća

Dragi moji,

Svima koji čitate što ovdje pišem bit će drago čuti da je izašao moj novi roman, Crna vreća, i to, što mi je posebno važno, u biblioteci Balkan noir. Zašto mi je to posebno važno dulja je priča i više je razloga, a kad bih vam ih rekla, odala bih neke svoje slabosti, za što sad nije trenutak. To je moj treći roman i ponosna sam na to: tri je bolji broj nego dva.

Između drugoga i ovoga prošlo je osam godina. Pitao me jedan novinar je li to zato što sam se od prva dva obogatila, pa se nisam žurila. Vic večeri.

Ta večer bila je promocija, na koju je izdavač zvao koga treba, a ja koga želim imati uza se, pa je knjiga porinuta na pučinu u vedroj i prijateljskoj atmosferi.

Crna vreća je krimić. O ženi koja je u bezizlaznoj situaciji zbog kredita u CHF (svaka sličnost…), u trenutku kad nađe crnu vreću s novcem.

Na koricama piše: … nije to velik iznos, petstotinjak tisuća eura, ali dovoljan da više ljudi spasi iz teških situacija…

Jedan mi je znanac prigovorio zar petsto tisuća eura meni nije velik iznos. Nije, to je mrvica prema onome što jedan srednje vješt lopov na dobrom položaju u Hrvatskoj može maznuti u pola mandata. Ali je velik jer se s tolikim novcem može mnogima pomoći: zaduženima, ovršenima, propalima, bolesnima, skupljačima boca, kontejnerašima…

Oni koji su čitali kažu da se Crna vreća  lako čita iako ima i teških dijelova. Hvalim se, znam.

Znatno sam je izmijenila otkako sam, prije koju godinu, postala neke ulomke. Pa evo kako počinje ova konačna verzija:

 

Prvi dio

1.

Oko jedanaest sati navečer, Jurjevska ulica je pusta. Radnim danom prekasno je za izlazak, a subotom prerano. Na dijelu gdje završava Cmrok, a počinju prve kuće, na stazici ispod drveća, te je večeri samo jedna žena izvela nemirnog psa, koji je njuškao svaku travčicu i zapiškavao svaki stup. Pas je bio velik, sjajnocrne dlake, s bijelim plastronom i bijelim šapama, vrlo lijep i elegantno građen. Kad je stao i svio rep u oblik kišobrana, žena je iz crne torbice koju je nosila ukoso preko ramena izvadila zgužvan smotak plastičnih vrećica i iz smotka izvukla jednu  zgužvanu vrećicu,  a druge vratila u torbicu. Kad se pas pokakao, pokupila je izmet u vrećicu i držeći je daleko od sebe, krenula prema kanti za smeće.

Odjednom se začulo brujanje automobila, glasan zvuk derao je tihu noć. Crni automobil dolazio je velikom brzinom iz smjera Tuškanca.  Žena ga je gledala kako se približava. Prije nego što je automobil stigao do kraja šikare uz cestu, nekoliko metara ispred žene, iz njega je prema grmlju izletjela crna vreća. Letjela je visoko iznad živice, ali je zapela za golo šiblje koje je stršalo, tren se zadržala uz granu, a zatim spuznula na tlo.  Žena je gledala prizor kao usporeni film, frejm po frejm.  Kad joj se automobil približio, u svjetlu ulične lampe, učinilo joj se da su se njezin i vozačev pogled sreli na kratak tren. Cimnula je psa da ga okrene u smjeru u kojemu je otišao automobil, a ne prema Cmroku, kamo su bili krenuli. Kad je crni BMW zamaknuo prema Gornjem gradu, ponovno je povukla psa natrag, u drugom smjeru, prema vreći, koja je stajala kamo je bačena, u šikari, uz cestu, neprimjetna u mraku, da nije vidjela kako je izbačena, žena je ne bi primijetila.

Tek što je krenula preko ulice, začuo se zvuk još jednog jurećeg automobila: pokraj nje je u velikoj brzini projurio policijski Golf.

Prešla je ulicu i približila se crnoj vreći. I pas ju je onjušio, i on zbunjen, zatim je bez posebne radoznalosti dignuo nogu da je zapiša, ali ga je žena povukla.  Vreća je bila crna, za smeće, zavezana u labav čvor. Žena je otkinula suhu granu i granom doticala vreću. Unutra je bilo nešto teško i prilično tvrdo, što je na nekim mjestima stvaralo oštre izbočine. Žena je spustila vrećicu s psećim izmetom pokraj sebe, sagnula se, popipala rukom izbočine na vreći. Izraz lica postao joj je napet, gotovo unezvjeren.  Na tren se zagledala u smjeru kamo je odjurio automobil, a zatim se osvrnula oko sebe, nigdje nikoga. Brzim drhtavim  pokretima iz torbice je izvadila isti onaj smotuljak vrećica, odabrala jednu veću,  bijelu, u nju stavila crnu i labavo je zavezala.  Vezala je sporo i nespretno, drhtave su je ruke ometale. Nije se više osvrtala, kao što dijete zažmiri kad želi da ga nitko ne vidi. Uzela je i pseću vrećicu s tla, te s objema vrećicama i psom krenula prema kantama sa smećem. Ubacila je pseću vrećicu u kantu, a bijelu vrećicu u kojoj je bila crna ostavila uz kantu, uz još nekoliko razbacanih vrećica, kartonsku kutiju s komadima stiropora i osušeno granje. Otresla je dlanove i krenula dalje. Da ju je netko gledao, činila bi mu se mirnom, iako su joj noge bile mekane i nesigurne od straha. Što je više odmicala, drhtavica se više širila, ruke su joj trnule, a koljena se savijala kao zglobovi gumene lutke. Pomislila je da prvi put u životu otkriva kako klecaju koljena. Nastavila je hodati s psom uz živicu s druge strane ulice, ispod Teniskog centra Ive Majoli, prema Cmroku.

***

Čovjek koji je izbacio vreću iz jurećeg automobila vidio je ženu s psom u zadnji čas. Pas je bio velik i crn, pod automobilskim svjetlima bljesnulo je bijelo krzno pod vratom u obliku široke kravate. Žena je bila vitka, svjetlokosa. To je sve što je uspio vidjeti. Brzo je uzeo mobitel i nazvao: