Knjiga koju čitam

Lolly Winston: Petica iz tugovanja (Good Grief, Algoritam, urednik Neven Antičević, prijevod Martina Petranović, lektura Marija Špiranović, redaktura Irina Jurović)

“Zbog oregonskoga se vremena čovjeku može katkad pričiniti da su cijeli dan četiri sata poslije podne. Doduše, iznutra slastičarnica djeluje kao suncem okupana, gotovo bi se moglo reći da izgleda jestivo: zidovi su žuti poput maslaca, a ukrasni štukaturni vijenac je blistavo bijel poput glazure na sljezovim kolačićima. Lakirani drveni parketi prošarani su čokoladnim čvorovima i cakle se poput meda.”

Ili:

“Njegova oštra crna kosa strši na sve strane i mislim da je iza njega teška noć, možda čak i težak život.”

Biste li iz ovoga mogli zaključiti kakva je knjiga? Dobra. Duhovita, odlično, vješto napisana.

Nisam prije bila čula za autoricu, tek ću je sada izguglati, pa pretpostavljam da je u kiši američkih pisaca samo jedna od mnogih, jako dobra, ali jedna od mnogih. Iz moje perspektive, roman joj je odličan. Chicklit, zabavno, duhovito, ono što se veselim čitati prije spavanja. Da ne ostane nejasno: nije odličan samo iz moje perspektive, nego, mislim, i iz svih drugih perspektiva: djelo darovitog pisca koji uživa u pisanju i usput dobro zarađuje.

A koja je moja perspektiva? Moja perspektiva je naša perspektiva. Iz naše perspektive svaka  američka knjiga, serija, film zanatski su bar sto godina napredniji od nas. Njihova najobičnija konfekcija zanatski je vještija od naših najcjenjenijih unikata.  Zašto? Zašto je svaki njihov govor, pa i govor političara, kratak, konkretan, duhovit, dosjetljiv i zabavan? Kako ih tome uče? Zašto i nas tako ne uče?

I zašto, kad ih već ionako uvijek stignemo, do toga treba proći sto godina? Zašto ih  ne oponašamo brže?

Događa li se ikome da, gledajući američki film, zapne na detalju zbog kojega prestane pratiti film. Na primjer, aparat za vodu u filmu Poštar uvijek zvoni dvaput (snimljen pedesetih!!!). Ili: zašto američke domaćice ne udaraju glavom o rub nape kad kuhaju niti o viseće elemente kad peru suđe, nego gledaju kroz prozor u  dvorište, u stražnji vrt, u kojemu se njiše ljuljačka, vjetar šumi kroz krošnje i djeca veselo ciču ili na njih vreba serijski ubojica? Zašto prije pranja suđa ostatke hrane s tanjura jednostavno istresu u sudoper i ona velika nazubljena usta slivnika odjednom sve samelju i prožderu?

Nedavno sam s kolegom s posla, montažerom, pričala o dijalozima u hrvatskom filmu – ima ih toliko da film uopće nije potreban.

Povod je bio film Igra, u kojemu se prije špice, kadrovima s obiteljskih filmova, bez riječi ispriča cijeli junakov život do početka radnje.

“Možda je to zato što smo preskočili razdoblje nijemog filma”, kažem ja.

“Nismo”, kaže on.

Prijedlog: da se vrati nijemi film u Hrvatsku, i to bez oblačića. Da si govornici daju zadatak da svaki svoj govor počnu konkretnom pričom i da, što god napišu, skrate otprilike za devet desetina. A da pisci misle na čitatelje, a ne na svetost svake svoje riječi.

O Lolly Winston (http://www.bookreporter.com/authors/lolly-winston): predavala kreativno pisanje; radila kao PR, bila slobodna novinarka, pisala kratke priče u The Sunu, čini se da joj je Good Grief najpoznatija knjiga; lijepa žena.

P.S. Irina, kakva slučajnost da se i ovdje sretnemo! Tek sam na kraju vidjela.

P.P.S. Evo, Lana, tvoja zamisao o kategoriji “recenzije” usvojena. Kako ti se čini za početak?

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)čitam i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Knjiga koju čitam

  1. JuraD napisao:

    :))) Osim autorice, mislim i da je prevoditeljica odlična.

    Dok sam čitala dio o pespektivi, o tome zašto je svaki američki uradak makar zanatski toliko kvalitetniji, kroz glavu su mi išli dijalozi iz filma Ides of March, pokašala sam ih staviti u naš kontekst. Zamisliti našeg Klunija i Ryana kako se sukobljavaju. Neću napisat koga sam zamislila. I nije da kudim hrvatsko, samo potpisujem to što ste napisali.

    Sudoper i kuhinja u američkim filmovima su mi posebna draž. Koliko sam vidjela, po suburbanim naseljima (hoto i sl) kod nas i u Češkoj, grade identične kompozicije. Dok pere, domaćica gleda klackalicu, a ne napu.
    I priznajem, vodim bitku oko toga doma. I ja želim takvu kuhinju i takvu perspektivu.

    Sviđa mi se

  2. Ligia Luckhurst napisao:

    Nisam citala knjigu pa ne znam sigurno, no termin “good grief” u najvecem je broju slucajeva uzvik (negativnog) zaprepastenja koji se moze prevesti s “Blagi Boze!”

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s