Knjiga koju čitam

Lolly Winston: Petica iz tugovanja (Good Grief, Algoritam, urednik Neven Antičević, prijevod Martina Petranović, lektura Marija Špiranović, redaktura Irina Jurović)

“Zbog oregonskoga se vremena čovjeku može katkad pričiniti da su cijeli dan četiri sata poslije podne. Doduše, iznutra slastičarnica djeluje kao suncem okupana, gotovo bi se moglo reći da izgleda jestivo: zidovi su žuti poput maslaca, a ukrasni štukaturni vijenac je blistavo bijel poput glazure na sljezovim kolačićima. Lakirani drveni parketi prošarani su čokoladnim čvorovima i cakle se poput meda.”

Ili:

“Njegova oštra crna kosa strši na sve strane i mislim da je iza njega teška noć, možda čak i težak život.”

Biste li iz ovoga mogli zaključiti kakva je knjiga? Dobra. Duhovita, odlično, vješto napisana.

Nisam prije bila čula za autoricu, tek ću je sada izguglati, pa pretpostavljam da je u kiši američkih pisaca samo jedna od mnogih, jako dobra, ali jedna od mnogih. Iz moje perspektive, roman joj je odličan. Chicklit, zabavno, duhovito, ono što se veselim čitati prije spavanja. Da ne ostane nejasno: nije odličan samo iz moje perspektive, nego, mislim, i iz svih drugih perspektiva: djelo darovitog pisca koji uživa u pisanju i usput dobro zarađuje.

A koja je moja perspektiva? Moja perspektiva je naša perspektiva. Iz naše perspektive svaka  američka knjiga, serija, film zanatski su bar sto godina napredniji od nas. Njihova najobičnija konfekcija zanatski je vještija od naših najcjenjenijih unikata.  Zašto? Zašto je svaki njihov govor, pa i govor političara, kratak, konkretan, duhovit, dosjetljiv i zabavan? Kako ih tome uče? Zašto i nas tako ne uče?

I zašto, kad ih već ionako uvijek stignemo, do toga treba proći sto godina? Zašto ih  ne oponašamo brže?

Događa li se ikome da, gledajući američki film, zapne na detalju zbog kojega prestane pratiti film. Na primjer, aparat za vodu u filmu Poštar uvijek zvoni dvaput (snimljen pedesetih!!!). Ili: zašto američke domaćice ne udaraju glavom o rub nape kad kuhaju niti o viseće elemente kad peru suđe, nego gledaju kroz prozor u  dvorište, u stražnji vrt, u kojemu se njiše ljuljačka, vjetar šumi kroz krošnje i djeca veselo ciču ili na njih vreba serijski ubojica? Zašto prije pranja suđa ostatke hrane s tanjura jednostavno istresu u sudoper i ona velika nazubljena usta slivnika odjednom sve samelju i prožderu?

Nedavno sam s kolegom s posla, montažerom, pričala o dijalozima u hrvatskom filmu – ima ih toliko da film uopće nije potreban.

Povod je bio film Igra, u kojemu se prije špice, kadrovima s obiteljskih filmova, bez riječi ispriča cijeli junakov život do početka radnje.

“Možda je to zato što smo preskočili razdoblje nijemog filma”, kažem ja.

“Nismo”, kaže on.

Prijedlog: da se vrati nijemi film u Hrvatsku, i to bez oblačića. Da si govornici daju zadatak da svaki svoj govor počnu konkretnom pričom i da, što god napišu, skrate otprilike za devet desetina. A da pisci misle na čitatelje, a ne na svetost svake svoje riječi.

O Lolly Winston (http://www.bookreporter.com/authors/lolly-winston): predavala kreativno pisanje; radila kao PR, bila slobodna novinarka, pisala kratke priče u The Sunu, čini se da joj je Good Grief najpoznatija knjiga; lijepa žena.

P.S. Irina, kakva slučajnost da se i ovdje sretnemo! Tek sam na kraju vidjela.

P.P.S. Evo, Lana, tvoja zamisao o kategoriji “recenzije” usvojena. Kako ti se čini za početak?