O pisanju i zaljubljivanju

Može li pisac biti zaljubljen?

Ligija je rekla da, po nepisanom pravilu, bloger koji ne objavi jedan post bar svaki drugi dan nije pravi bloger, a njegov blog nije pravi blog.

Ligija je rekla i to da blog koji nije specijaliziran nije dobar blog, samo specijalizirani blogovi imaju smisla, oni u kojima pišeš nešto što dobro znaš, bolje nego drugi,  a zanima druge ljude. Nešto slično rekao  mi je i Dražan.

Razumijem ih i sigurno su u pravu, ali gdje čovjek može zapisati i sve ono drugo što bi htio napisati? Ja sam mislila da blog i tome služi. Jer, na kraju, nisu li sve teme povezane? I pisci jedu, peru rublje, pospremaju, kuhaju, idu u kino…

Pisci se i zaljubljuju. Ali, tu ima problema.

Moj prijatelj D. bio je odličan pisac dok se nije zaljubio. I poznat i uspješan. Bolesno se zaljubio u pogrešnu osobu, jer se bolesno čovjek i ne može zaljubiti u pravu osobu. Lijepa i neosjetljiva – neosjetljiva zato što je lijepa, a ne samo zato što je loša osoba, ili tko će znati je li prije bila kokoš ili jaje – kurvanjski je uživala uz svog odanog roba, mog prijatelja D. Svi smo to vidjeli osim njega, on je vjerovao da je našao ljubav svog života.

Bio je toliko zaljubljen da je neprestano strepio da je ne izgubi: kao što to obično bude, podsvijest ga je upozoravala da tu nešto ne štima, ali ograničeni mozak nije htio shvatiti.

„Uopće ne mogu pisati“, rekao je. „I nije mi važno. Ne znam kako sam prije mogao misliti da mi je pisanje najbitnije u životu. Pa to je samo nadomjestak za ovo blaženstvo.“

„A da ipak pokušaš pisati? Ipak je to tvoj poziv.“

„Pokušavam. Sjednem za kompjutor i igram igrice dok čekam da me nazove. Kad me nazove, tako sam sretan da mi se ne piše. Ako me ne nazove, tako sam u komi da mi pisanje ne pada ni na kraj pameti. Jedva da mi se i živi ako mi se ne javi.“ Zaista, puno je lakše običnim službenicima. Kad se zaljube, oni neriješene spise strpaju u ladicu, tupo sjede za kompjutorom i slažu pasijans. Stranke dolaze i vide obješeno lice iza monitora, koje izgleda slično kao lice koje ozbiljno misli, ne usuđuju se ni pitati po što su došle, pa samo skrušeno odu.

„Zar nemaš mirnih trenutaka, ono, znaš da te voli, pa si sretan i miran?“

Odmahivao je, nema.

Kad ga je ostavila, treba li reći da je bio iznenađen i očajan, samo smo mi sa strane od početka znali da će tako završiti.

„Sad ćeš bar opet pisati“, rekla sam mu. „Gledaj na to s te strane, svako zlo za neko dobro. Pa će i tebe reklamirati kao Ferića: „Ferić se vratio!“

„A odakle se vratio?“ pitao je.

Prošlo je više od pola godine otkako ga je sponzoruša napustila, možda ga je i napustila jer više nije bio uspješan, a on još nije propisao.

Moj prijatelj D. pročitao je tekst prije nego što sam ga objavila. „Ako ti smeta, neću ga objaviti“, rekla sam.

„Ma ne, ne smeta mi uopće. Samo, rastužit ćeš sve one koji vjeruju da ih njihovi pisci vole.“

„Aha, dobro da si me upozorio. Moram dodati da je bitna razlika između ljubavi i zaljubljenosti. Pisac može voljeti kao i svi normalni ljudi, ali ne može biti zaljubljen i pisac istodobno. Samo naizmjenično.“

Zaljubljenost i kreativnost, kao dvije ljubomorne žene, nisu kompatibilne, ne mogu opstojati zajedno. Točnije, ne mogu ni biti kompatibilne, jer niču na istom humusu i iz istog sjemena, samo  gore nad zemljom niknu kao različite biljke. I koja se prije razlista i rascvjeta, ne da onoj drugoj da raste.

Pobliže znam još dva pisca. Nisu tako dobri kao D., ali su pisci. Nisu zaljubljeni. Jedan se odao erotomaniji, drugi alkoholu.

Pisci su kao ljudi  često podređeni drugim ljudima, više su pri dnu, nego pri vrhu društvene piramide; zapušteni, neuredni, ne mirišu dobro, ne peru redovito kosu, ne da im se. Djela su im možda veća nego djela većine ljudi, ali su oni manji od većine: od računovođa, urednika, ekonomista, profesora, političara, mehaničara, automehaničara, majstora svih vrsta.

Što me dovodi do poniznosti, o kojoj će, zbog naopake prirode bloga, pisati iznad ovog teksta.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u O pisanju i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na O pisanju i zaljubljivanju

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Ne samo zaljubljenost i pisanje, nego zivot i pisanje. Umjetnici (kamo spadaju i pisci) su (po meni) nekompetentna ziva bica. Znas ono, Thomas Mann, lijepi plavi ljudi (ja ih zovem “good hunters”, prema Campbellu) i umjetnici koji ih opjevavaju (jel to gtramaticki?) i u njih se dvosmisleno i ilegalno zaljubljuju. On je generalno imao pravo, znas…

    Sviđa mi se

  2. Pesnici su hronicno zaljubljeni. Jesu li pesnici pisci?

    Sviđa mi se

  3. vesna napisao:

    Uh, mislila sam da jesu, a sad nisam sigurna 🙂 blago njima ako mogu i jedno i drugo u isto vrijeme. al nekako… da nije možda stvar u tome da se oni zaljubljuju da bi imali o čemu pisati pjesme?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s