Što hrana radi na rubu znanosti?

I pisci jedu, zar ne?

 A jedu i čitatelji. Zato se u blogu o pisanju smije pisati o hrani, a da zbog toga ne postane svaštara.

Da bude pošteno, ipak ovaj post smještam u rubriku Dokona domaćica, jer vrijedne domaćice nemaju vremena za blog. 

Popisat ću nekoliko posebno zanimljivih stvari iz svoje omiljene emisije Na rubu znanosti, i to iz druge ruke, onako kako mi je prenio moj muž.

– Treba odvojiti vrijeme za hranu.

– Jedna večera s prijateljima smiruje stres na nekoliko dana dana. 

– Zob je jako dobra protiv stresa. (Što ne znači da prijateljima trebate servirati zob, nap. VĆT)

– Što bolju hranu jedeš, to si bolji i smireniji čovjek. Radili su pokuse s djecom i sa zatvorenicima. Zatvorenici koji su s obične zatvorske hrane prešli na bolju i zdraviju, postali su smireniji i bolji ljudi. Dijete koje je jelo lošu hranu imalo je stresan, nepravilan rukopis. Kad je prešlo na bolju,  rukopis je nakon tri mjeseca postao smiren i ujednačen.

– Žvakanje čovjeku donosi mir, a loše prožvakana hrana nemir.

– Bolest dolazi iznutra, ne izvana.

– Hrana i ljudski organizam moraju surađivati, biti u skladu.

– Jedan Japanac čije ime nismo zapamtili, koji je rođen u 17. stoljeću, napisao knjigu Hrana kao sudbina. Napisao je: Svaki čovjek ima određenu količinu hrane koju može pojesti kroz otprilike 70 godina, koliko traje ljudski život. Ako je pojede ranije, imat će problema sa zdravljem i vjerojatno umrijeti ranije.

– Svaki čovjek na godinu pojede oko 1 kg aditiva! Za 70 godina to je 70 kilograma.

(Još strašnije zvuči kad “obračunaš” koliko ih pojedu djeca: djetešce od tri godine već je pojelo 3 kg aditiva, otprilike petinu svoje težine! Zato, kad vidim mamu s malim djetetom kako kupuje gotovu hranu, čips, smokiće i slične stvari, dođe mi da je prijavim policiji za roditelje. Koja ne postoji. I kakav će jednog dana od tog djeteta biti pisac! :-))

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dokona domaćica i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s