„Sad i ja mogu dati svoj glas“

„Sad i ja mogu dati svoj glas“

Njih sad ne zovu ljudima s posebnim potrebama, ni ljudima sa smetnjama u razvoju, ni ometenima u razvoju, hendikepiranima, slaboumnima, ni retardiranima (svaki naziv ide jedan sloj dublje u noviju povijest civiliziranosti). Sad ih treba zvati ljudima koji nemaju radnu sposobnost.[1]

Od ove godine i oni imaju pravo glasa. Država se reklamira spotom „Sad i ja mogu dati svoj glas!“ Spot završava slabo razgovijetnim riječima mlade žene: „Možda baš moj glas bude presudan.“

Dok ih gledam, trudim se da mi izraz lica bude isti kao kad gledam zgodne maneken(k)e i umiljatu dječicu koju ne peče šampon. Ali ne ide. Uhvatim se kako ih gledam sažalno, navijam da uspiju do kraja izgovoriti, mrštim se, kiselog izraza, na mahove i s gađenjem. Znam, to je ružno, tako ne treba, stidim se što je tako, ali je tako.

Isprva sam se pitala  čemu ta lakrdija. Kako oni mogu procijeniti za koga da glasaju? Oni mogu samo zaokružiti ono u što im netko kome vjeruju upre prstom.

A onda mi je sinulo: zar i mi „radno sposobni“ ne biramo one za koje nas nagovore; zar nama mjere inteligenciju prije nego što nam daju listić u ruke?

Kakva je razlika između nas i njih?

Napokon uviđam da je i njihov glas jednako vrijedan.


[1] Pitam se pomaže li terminologija njima i njihovima? Ako pomaže, pazit ću i ja, ali nekako mi se čini da ima puno drugih, manje licemjernih načina da se osjete jednakima.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na „Sad i ja mogu dati svoj glas“

  1. tangolina napisao:

    Lep post i lepo zapažanje. Ponekad, pred izbore osećam se prilično “ispranog mozga”, a da se posle redovno kajem…..e ima i toga!

    Sviđa mi se

  2. Zlica napisao:

    Jedna mi je pedagogica nedavno objasnila da danas razlikuju pojmove „djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“. Djeca s teškoćama u razvoju su djeca čije je stanje trajno, nepromjenjivo, npr. gluha, slabovidna. Djeca s posebnim potrebama su djeca čiji se „feler“ može popraviti, kao mucanje.
    „Kad bolje razmisliš“ rekla je iskreno „ sva su djeca – djeca s posebnim potrebama!“

    Sviđa mi se

  3. vesna napisao:

    Točno. I svi smo, samo čovjek zaboravi tako gledati na stvari, pa postane fašist.

    Sviđa mi se

  4. Ligia Luckhurst napisao:

    Ja radim 9 godina s “posebnim potrebama”. Vecinu bjih dubinski boli jedna stvar za glasanje. Vecina ih se ne osjeca nejednakima. U Britaniji gdje zivim oni su fenomenalno zbrinuti, mnogo bolje nego ljudi bez posebnih potreba. Buduci da — barem oni autisticni i sa slicnim teskim posebnim potrebama — nisu bolesno preokupirani svojim ja, vrlo je veselo i ugodno biti u njihovom drustvu. da ne mislis da idealiziram, imam dosta oziljaka po sebi od interakcije sa posebnom djecom i mladim ljudima, no svaki puta kad se rastajem od neke grupe s kojom sam provela neko vrijeme, beskrajno sam tuzna i godinama mi nedostaju svi ti jedinstveni pojedinci. jer to je ono sto oni jesu, superindividue. Svaki od njih je toliko jedinstven/na da ga/ju nitko ne moze zamijeniti.

    Sviđa mi se

  5. vesnadrazan napisao:

    Lijepo, divno

    Sviđa mi se

  6. Ligia Luckhurst napisao:

    Da, i meni je to divno, samo su naporni toliki rastanci. Evo za mjesec dana rastat cu se od 27 mladih ljudi koje sam sve u dusu upoznala i s kojima sam se do suza smijala i ciji uspjesi i kreativnost su me do suza razdragali, iako podosta njih ne moze govoriti, a malo koji od njih umije pisati. Racunanje do 10 im je problem… al’ sto plesu Gangnam-style 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s