Neukroćene misli, Zagreb, 30. prosinca

Jutro, put od kuće do posla

Ne znam kako sam, ga prešla, ništa nisam opazila, čak ni prosjake.
Negdje oko sredine Zrinjevca shvatim da sam cijelim putem od kuće do tog mjesta – novog kafića koji ima vani jedan stol, a ima, naravno i kofitugou, kao i svi – vezla u glavi jednu ružnu, uznemirujuću temu: netko meni važan (ne mogu reći tko, da ga ne sramotim) udružio se, poslovno i ljubavno, s nekim tko ima urođeni defekt: ne plaća račune i ne vraća dugove. Sposoban, kreativan, marljiv stvor, u pogonu od pet ujutro do ponoći, napravio je poslovni pothvat za divljenje. Ali se širi na račun neplaćenih računa. Nema namjeru nikoga prevariti i ne platiti, samo odgađa. Ne može se rastati od kune ni kad je ima. Karakter. I iako s tim stvarima nema šale, a ovrhe sad stižu ažurnije nego ikada, on ne dolazi k pameti i ne uspijeva pobijediti svoju slabost. Zabrinuta sam za onoga meni dragog, koji će možda odgovarati za sve te dugove, ni kriv ni dužan, cjelokupnom svojom malom imovinom. A tek je na početku životnog puta. Zar da u život krene s dugom?
Na Zrinjevcu se sjetim: nema ovo smisla, moje me ružne misli samo dodatmo truju, jer ionako ništa ne mogu promijeniti.
Otjeram ih i hodam dalje.
Blizu Pothodnika shvatim da sam opet prešla dio puta ne znajući kako. Opet me savladala ružna misao. Kiseli kupus. Netko moj (ne mogu reći tko, da ga ne sramotim) ove je godine ukiselio puno kiselog kupusa i jako mu je fin. Moja obitelj, što je poznato u široj okolici, voli kiseli kupus, osobito u sarmi, koju jedino ja baš ne volim, pa smo dobili dvije velike glavice na dar i ogled. Smazali smo ih začas. Kad sam im javila da je kupus odličan, da ukusniji nikad nisam probala, rekli su da ga imaju puno i da mogu dobiti kad god hoću. „Super“, rekla sam ja, „hoću kad god mi date!“
Iako sam se nadala da će sljedeći put sami ponuditi, nisu, pa sam opet sama tražila, bez neke veće nelagode, svoji smo. K tome, bila sam sigurna da će se treći put sjetiti. Tim više što kila kiselog kupusa na placu košta deset kuna, a oni, naši su, znaju kako stojimo s novcem.
Ali, ništa. Pa sam se sjetila ovoga: ni od najrođenijeg nemaš pravo očekivati da se brine tvojom brigom. Ali ni najrođenijeg ne možeš do u beskraj moljakati. Ne ide. I sad sam ljuta na njih i njihov kupus.
Čim sam je osvijestila, odagnala sam i tu ružnu misao, pa krenula dalje uz jednu ljepšu: mm i ja planirali smo uzeti dva dana godišnjeg i spojiti Novu godinu s vikendom. Ali se o tome trebamo dogovoriti s trećom urednicom, onom koja nikad ne odustaje. I ako je ona slučajno naumila također uzeti godišnji, pobijedit će. Neće ni pitati, neće reći „planirala sam“, reći će „idem“. A šef će slegnuti ramenima i presuditi: „Vi se morate između sebe dogovoriti.“ (On to kaže drugim riječima, koje ne mogu ponoviti ni uz pomoć ključne riječi u Labilninom inovativnom rječniku.) Ja se nikad ne bih pozvala ni na jednu prednost koja bi mirisala na diskriminaciju, toga sam se naslušala od starijih kolegica kad sam počinjala službovati: one su imale pravo prvog izbora zato što su bile starije, imale duži staž, djecu, unuke, reumu… Tada sam to doživljavala kao bezobraštinu i nepravdu, ali tako to doživljavam i sada, kad sam s druge strane barikade.
Ja bih se mogla pozvati na posao – sve sam završila, čak i viška. Ali to nije kriterij. Muka mi je u želucu pri pomisli da je još jedna nepravda na vidiku.
Tek kod bivše banke na Paromlinskoj shvatila sam da sam opet podlegla ružnim mislima. Otjeram i tu temu. Zašto risati vraga na zidu, kako bi rekla Višnja.
Krećem prema svom poduzeću oslobođena ružnih misli, držim ih pod kontrolom.
Kad, odjednom, evo me pred portom, a da i ne znam kako sam do nje stigla, jer sam razmišljala o ovome:
S jednim sam se kolegom dogovorila da preuzme dio moga posla. To odgovara i njemu (ambiciozan je i sposoban, u usponu i cijenjen) i meni (neambiciozna a sposobna, imam previše posla, a nitko me ne hvali). Sve sam mu priredila, presnimila na usb-stick, napisala šalabahter, rekla da možemo sjesti i sve u živo proći kad mu bude odgovaralo. Ali on to još nije učinio. Aktivan je u sindikatu, pa kao svi sposobni sindikalci, nema vremena raditi posao. Zato sam napravila dio njegovog posla za siječanj, da ne kasni(mo), ipak je tranzicijska faza. Neki dan sam htjela napraviti još jedan, ali mi je mm strogo zabranio. Rekao je: „Da se nisi usudila! Zato i jesi tu gdje jesi što samo šutiš i radiš! A žališ se da imaš najniži koeficijent!“ U pravu je, pa sam ga poslušala.
I sad se, u vezi sa svim svojim ružnim mislima, pomalo osjećam kao onaj koji je od Pere htio posuditi bicikl.
Ne uspijevam ih ukrotiti. Ne nalazim lijepe. To je slično kao kad patiš zbog nesretne ljubavi dugo nakon raskida, a posve se oporaviš tek kad se ponovno zaljubiš.
Traži se lijepa misao.
I evo je, došla je: sve ću ovo zapisati.
To me razveselilo. To je moja današnja lijepa misao.
***
Pribojavam se najiskrenije da nije užitak čitati koliki je užitak pisati, bar kad je u pitanju ovaj sirovi tekst, ali… Opet ću citirati svoju kćer: „Ja sam šef svoje radnje“.
I da me ne zlostavlja Internet, pisala bih još.:-)

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Neukroćene misli, Zagreb, 30. prosinca

  1. Negoslava napisao:

    Želim sebi da u Novoj godini čitam tvoje isto ovako zanimljive tekstove, ali s puno sreće i osmeha.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    I ja to želim sebi – vidiš kako ti zaželjavaš dobre želje. (Jedino si ne želim ovakvih sirovih tekstova kao što je ovaj, to je za one svrhe, znaš…)
    A ja tebi želim sve ono što sam ti jednom u mejlu zaželjela, sad ću samo skraćeno: ljubav kakvu zaslužuješ i koja će te usrećiti. Da napišeš knjigu priča i pjesama na dijalektu, da nastaviš pisati angažirane članke, da i dalje stvaraš blogerske veze

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s