Stid je ono od čega se umire

U filmu The Edge, u kojemu trojica muškaraca prežive avionsku nesreću i nađu se u divljini,  Charles Morse (Anthony Hopkins), čovjek neizrecivog znanja sakupljenog iz knjiga, genij koji se zna izvući iz svake nevolje, kaže  Bobu (Alec Baldwin) otprilike ovako: „Čitao sam o tome – znaš li zbog čega ljudi većinom ne preživljavaju ovakve situacije? Zato što ih je stid. Stid ih je što su bili tako glupi da se dovedu u ovakvu situaciju. I prestaju se boriti.“

Znam nekoga tko je jako tašt. Nije se takvim izabrao, takav je. Obolio je i trenutno je invalid u kolicima. Ne izlazi nikamo, jer se stidi svoje invalidnosti. Ne želi da ga takvoga vide. I nije to samo zbog njegove taštine, takvo smo mi društvo, takvi smo mi ljudi.  Moj izum X, nudim ideju: zašto se invalidska kolica ne bi dizajnirala u obliku motocikla? Bilo bi spretnije voziti se kroz grad koji uglavnom nije predviđen za invalide; lakše je upravljati guvernalom nego nekim ručicama sa strane; ne mora biti na dva kotača, može biti i na tri; može imati naslon i sigurnosni pojas; pa kaciga… Taj koga poznajem sigurno bi se osjećao zdravijim kad bi izgledao zdravije, na sportskom vozilu umjesto invalidskog. (Zna li netko, možda je to već izumljeno?)

Stidim se i ja što sam stara u situacijama kad se to od mene ne očekuje. Na primjer s leđa. Užasavam se one okrutne a umjesne izreke (izreke? to nije izreka, ali ne znam što je? zna li tko, što je?) straga licej, sprijeda muzej. Pa kad imam dojam da će neko tko hoda iza mene tako pomisliti, osvrćem se kao ne-krivac – neka me dobro vidi, neka zabuna što prije završi,  neka zna da gleda muzej* sa svih strana. I da preduhitrim da mi to netko kaže, kažem sama sebi: možda je straga licej i sprijeda muzej, ali važno je da unutra nije Dorian Gray. Ako nije.

Stidi se i mm što je nepromišljeno uletio u golemi kredit. Pa bespomoćno klone od stida. Iako on nije kriv što se taj avion srušio.

I zato nije čudno što se kaže: umro sam od stida.

*Kad spominjem muzej, ne mogu odoljeti meandru koji ne nema veze s temom: na Božićnom sajmu, na Trgu, između hotela Dubrovnik i Pasaža, u jednoj od drvenih kućica prodaju se pršuti. Vise obješeni na stropu i izloženi na policama, a okolo po verandici stoje narezani pršuti, peciva, slikovite naprave za rezanje… Sve izgleda primamljivo. Ali, gore na krovu veliki natpis Muzej pršuta. Muzej? Mislim, kakav muzej? Povijesni? Arheološki muzej iskopina? Gradski, seoski? Muzej suvremene? Nakon tog natpisa izblijedi svaka jestiva asocijacija, pa se meni čini da su ljudi pogriješili, možda su pobrkali muzej s galerijom.

A na mom putu od joge do kuće, na jednom uglu, nalazi se zubarska ordinacija, u prizemlju, s dva velika ostakljena izloga na kojima se reklamiraju njihove usluge! Reklama za zubara!? To je otprilike kao reklama za Dnevnik: Gledajte večeras u 19.30: Pet ljudi poginulo pod tračnicama vlaka! Uragan odnio osam života! Muškarac bombom raznio ženu, dijete i sebe! Ne propustite – Dnevnik u 19.30!”

I još ta zubarska ordinacija ima ime – valjda komercijalno: zove se “Na uglu”.

(Ovo pod asteriksom posvećeno je Alexu**, neka se ne boji, neka vidi kako tek moja pamet luta.)

** Link na Alexov blog: najprije sam ga htjela staviti, pa sam odustala, pa sam se usudila linkati tek kad sam vidjela da je on to učinio s mojim blogom.

Jer. Imam neugodna iskustva s linkanjem. Dvaput mi se dogodilo da se onaj na koga sam linkala pobunio i zahtijevao da link skinem. A ja sam smatrala da, ako već nekoga spomenem, pristojno je i da otkrijem izvor, da ne bih pogriješila vadeći dio iz konteksta, kao kad u montaži iz “sirovine” koja traje cijeli sat smontiraju kratak prilog od nekoliko minuta, koji više ne mora ni sličiti na ono što je čovjek rekao.

Također sam smatrala da je blog javno mjesto i da imam pravo i citirati i linkati.

Ali, čini se da se pravila pristojnosti na blogu razlikuju od općih pravila, pa se spremam proučiti, prikupiti, popisati i naučiti ta pravila. Pristojno je biti pristojan.