Knjige koje su me našle

Alma Đozić: Bijeli tunel

Kad dobijem na čitanje neki rukopis ili scenarij, nastojim  ne pročitati ime autora, a ako ga i nehotice pročitam, i ako mi autor nije poznat, ne pokušavam o njemu ništa doznati prije čitanja njegovog djela, da me u stvaranju dojma ne bi ometale  „stvarnosne“ činjenice iz njegovog života, da na moje čitanje ne bi utjecao njegov ugled, nagrade, karijera, uspješnost ili neuspješnost.

Bijeli tunel (izdavač Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj) došao je do mene prije ikakvih informacija o njegovoj autorici i uvukao me u sebe od prve priče, od poetsko-fantazmagoričnog prvog retka: „Ležim duboko, duboko, na dnu vode, zatvorenih očiju. Tijelo mi se miješa sa zelenim muljem (…) Pa preko otrežnjujućeg prijelaza na suhu obavijest kapetana aviona: „The air humidity is sixteen percent…“ (…) Do zamišljenog testamenta koji sastavlja u glavi, u strahu od rušenja aviona, za svoje dvije male kćeri:  Slušaj! Ako kiša pada, nevažna je neugodnost njezine mokrine, a važan je zvuk svake kapljice koja će ti dodirnuti kožu (…)

U priči Izlet u garažu djetetovo mljackanje podsjeti je na tipa koji je proizvodio sličan zvuk prebacujući čačkalicu s jedne na drugu stranu usta, dok je njezina mala obitelj pokušavala kupiti jedan od automobila u njegovoj garaži.  On prezrivo gleda svoje kupce, djeluju mu neugledno i otrcano, misli da ionako neće ništa kupiti, podcjenjuje ih unaprijed, jer su došljaci iz strane zemlje, koja je nerazvijenija od njegove dobrostojeće domovine. Pomišljam na svoju plaštom njegovih očiju umrljanu kožu, masnu, bez šminke, osjeća ona.

U priči Čovjek od papira majka nevjerojatno maštovito, posvećeno i tankoćutno izvodi malu predstavu s likovima od papira za svoje djevojčice, svoju predanu publiku, sve do zastrašujućeg i prijetećeg povratka stvarnosti u liku čovjeka zlih namjera.

Priča Ispod ruža priča je o neprikosnovenoj, bezuvjetnoj ljubavi. Ako voliš moju dušu, kaže djevojka zaljubljenom mladiću, onda ćeš me voljeti i kad ne budem bila tu. (…) Samo jedna emocija, od svih koje su date čovjeku, može držati atome u vječnom ekvilibrijumu. To je BEZUVJETNA LJUBAV, zaključila je djevojka.

Priča Tamo prva je koja junakinju vremeplovom –  a vremeplov je skrovište ispod prašnjave deke –  s lampom u ruci, uz stare,  jedva sačuvane malobrojne fotografije koje su preživjele rat – vraća u roditeljsku kuću, žutu dvokatnicu,  u sjećanja na oca koji više nije živ, na mudrog djeda i najbolju prijateljicu čije je dovikivanje s prozora moglo izazvati radosno uzbuđenje i pitanje: Gdje će nas naša mašta danas odvesti

Tek negdje nakon polovice, kad smo već očarani i osvojeni, zadivljeni magijom riječi, znanjem, vještinom pripovijedanja, gotovo nepodnošljivom osjetljivošću bića koje je te riječi napisalo, krhkošću uma i tijela, a snagom stvaranja, dolazi priča Bijeli tunel i potresno otkriće o dijagnozi:  ubojita bolest koju ona neće nazvati njezinim stravičnim imenom, nego Saputnikom.

Tek tada poželjela sam otkriti tko je Alma Đozić, možda u nadi da je priča Bijeli tunel samo mašta a ne stvarnost.

Ovako opisuje stanje nakon prve operacije:  Osjećam da visim između ovdje i tamo. U sebi gledam u unutrašnjost snježnobijelog tunela koji kao da me mami da kročim u njega. Intuitivno znam: ako zakoračim, bol će nestati i ja ću otići. Otići tamo.  Ali nešto me ipak drži ovdje. Strah? Ili? Iz podsvijesti mi kao spasilački brod izgubljenima na pustom moru izranja slika moje djece. (…) Ostajem ponovo sama sa sobom. Umiranje je tako usamljeno. U jednom trenutku jedna „iskusnija“ bolesnica kaže joj: „Ne plaši se. Svako od nas ima svoj trenutak kad će otići. Ne mjeri svoju sreću, ili nesreću, kroz vrijeme (…)“

Ne mogu ne spomenuti priču Bosanski smaragd, u kojoj s majkom, dok s užitkom ispija prvu jutarnju kavu,  razgovara o povijesti obitelji, o djedu Neziru, vještom zanatliji, koji je jedini znao ušiti dragulje među ukrasne vrpce u kalifov jelek, a da ne poispadaju,  i lijepoj  baki  Mejremi, koju je Nezir oženio  kad je imala šesnaest godina; o mirisnim i slasnim kolačima iz tetkine slastičarnice, o cijelom jednom svijetu od kojega je ona sama satkana…  Polako cijedimo zadnje kapljice kafe. Skoro da želim da se ovaj ritual nikad ne završi. Miris i ukus prave bosanske kafe ugrađeni su u moju dušu i dok ih osjećam – znam da živim. Ako nigdje, barem u uspomenama…

U priči Posljednja ljetna ruža, autorica piše: Za mene je ruža suptilni simbol neprikosnovene ljubavi. Ljubavi koja me dovela u ovu zemlju, oformila me u ono što jesam, sa mnom je sad kad najviše patim, sa mnom će ostati dovijeka. Moga vijeka…  Najvećim dijelom je to ljubav prema vlastitoj unutarnjoj ljepoti, koju, ako imamo, zračimo prema onima koje volimo. I koji nas zato vole. Nekad sam je imala u izobilju, ali otkad se bolest ugnijezdila u moje tijelo – osjećam kako je sve više gubim. Kako sve manje zračim. Kao da nemam više šta da volim u sebi. Patnja tupi ljubav.

Posljednja je priča  Vjetrovi ne šapuću. Zbog kemoterapije, junakinja gubi sluh, a za nju, sluh nije isto što i za druge, prosječne ljude, što nam otkriva opisujući ono što za nju predstavlja glazba. Za mene je to najimpresivniji, najekspresivniji, najupečatljiviji doživljaj glazbe koji sam ikada čula: I dok bi neki ljudi znali jednostavno odlutati u prelijepu melodiju, ja sam pratila korake svakog upotrijebljenog ritma, konstatovala i najsuptilnije promjene akorda,  brojala instrumentalna sola,  ocjenjivala intonaciju glasova, pomno pratila emociju kompozicije u vis – do njene kulminacije, a zatim se bez greške spuštala u njenu završnu ekstazu. U zvuku mi ništa nije moglo promaći. Muziku sam slušala na način nekog predodređenog da previja rane… Nakon pregleda sluha, u tapeciranoj sobi koja, koje li ironije, podsjeća na studio za snimanje glazbe, obuzima je gnjev – prvi put je vidimo bijesnu – zbog frekvencija koje više nikad neće čuti.

Većina priča završava stihovima neke pjesme ili samo linkom do nje, uz autoričinu sugestiju da pjesmu treba slušati uz čitanje priče.

A negdje, ne znam više u kojoj priči, Alma Đozić kaže i ovo:  Emocije su začin života. Bez njih je sve bljutavo.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Knjige koje (ne)čitam. Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na Knjige koje su me našle

  1. jasna napisao:

    Hvala na ovom prekrasnom izboru. Očarana sam. Što drugo, nego pročitati od prvog do zadnjeg slova.

    Sviđa mi se

  2. kakav pregled. Preporuka za preporukom… i tebe, kako izgleda, treba slediti u čitanju. (Imam već neke drage ljude iza kojih rado hodam čitajući)

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Hvala ti, Grofe! Nisam uspjela ni približno dočarati, osim odlomcima, kako ta žena piše, koliko tu ima slika, misli, raznih znanja, koja ljepota pripovijedanja, ma!… Neki ljudi stvarno stvaraju čuda.

      Liked by 1 person

  3. tanjat napisao:

    Ovo je jako mudro, sakriti ime autora. Spasava od predrasuda ili pak prevelikih očekivanja.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      ja sam na svojoj koži iskusila kad su moju prvu knjigu dočekali s predrasudama, A predrasude se šire lakše nego “rasude”. To je bilo bolno. Zato pazim na te stvari.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s