Ose

 

Rogoznica, kolovoz 2016.

 

Na moru smo, ručamo u dvorištu. Za stolom, ose nam ne daju mira, nasrću na hranu, ima ih više nego ikada, ne znamo zašto. Iako su mi puno draže nego muhe, jer nisu gadljive, ipak smetaju, pa svi mašemo da ih otjeramo. Ja im čak nudim nešto praznih repića od kozica, nosim tanjur dalje od stola i nagovaram ih da se presele, ali ne daju se. Moja kći uzima ubrus i hvata jednu po jednu. Prilično je efikasna, čim jednu odnese, već se vraća po sljedeću.

„Joj, a što radiš s njima?“ sjetim se.

„Kako što, pa nosim ih u vrt.“

„Preplašila sam se da ih ubijaš.“

„Ma neeee, kaj ti je!“

„Pa će se opet vratiti“, kaže naš gost na ručku. „Bolje bi bilo da ih ubije, ose ničemu ne služe.“

„Pa ni ljudi ničemu ne služe“, kažem ja, „pa ih zbog toga ne ubijamo.“

 

Zvučim oštrije nego što je pristojno jer sam ovih dana nabrušena na sve oblike huškanja, netrpeljivosti, razdvajanja, prijetnji, oznojenih mladića koji dižu ruke i uzvikuju parole ne znajući ni što viču ni kamo to može odvesti.

 

„Služe jedni drugima“, kaže moj gost.

„Pa i ose služe jedne drugima još i više“, kažem. „I za razliku od ljudi, koliko znam, ne ubijaju se ako su iz različitih rojeva.“

 

Poslije ručka, odlazim na plažu. Nosim i knjigu, iako gotovo nikad ne čitam. Nema tako zabavnog štiva koje me može zaokupiti toliko da mi bude zanimljivije od ljudi na plaži. Svu djecu na Maloj plaži poznajem po imenima. Posebne su mi simpatije tri sestrice, Lorena, Leona i Lara, neobično lijepe, inteligentne i pristojne djevojčice. Najmlađa od njih, četverogodišnja Lara, objašnjava mi da se kod njih ne kaže škare nego makaze, i peškir, a ne ručnik.  Nisu razumjele što je penkala, pa su se sjetile da je to kod njih hemijska. One žive u Banja-Luci. Ja njima kažem da sam i ja tako govorila kad sam bila mala, u Sarajevu, a one pitaju zašto sam prestala. Lara se čudi se kad vidi kako neki čovjek sjedi uz more i briše noge ručnikom: „Vidi ovog čiku, briše noge!“

„Zašto se čudiš?“ pitam je.

“Brišem jer su mi od pijeska”, kaže čiko.

„Pa što ne opereš u moru“, kaže Lara.

Na plaži je uvijek i mali Ivano, četverogodišnje čudo od djeteta. Već pliva sve stilove, roni, skače, nadjačava i mnogo veće dječake u svim vještinama. Tek sam kasnije, kad su ga odjenuli, primijetila da na ruci ima neku protezu, jedna ruka mu je kraća od druge i ima četiri prsta.

Lovro viče na prijatelje: “Gdje mi je maska? Gdje mi je maska?” Ljut je.

Jedan odgovori: “Nemam pojma, šta ja znam gdje ti je maska”, a drugi kaže: “Imam ideju gdje je!” i otrči.

Ja pogledam u Lovru i kažem: “Pa eto ti je na glavi.”

“Uh, zbilja”, kaže Lovro.

Svi se smijemo. Lovro dovikuje malom koji je otrčao: “Ej, Roko, dođi, tu je maska!”

“Čekaj”, odgovara  Roko, “idem ti po masku.”

Na plaži je i obitelj koju ne volim vidjeti, iako i oni imaju djecu. Djed i baka imaju oko šezdeset, njihova kćer tridesetak, i njezine dvije djevojčice. Starija, koja ima oko četiri godine, zahtjevna je i razmažena. Djed joj strpljivo ugađa.

Tu sam obitelj prvi put zapazila tri godine ranije, kad sam na plaži ležala blizu gospođe bake, koja je odjednom počela vikati: „Nema mi natikača! Nestale su mi natikače!“

Na toj plaži nikad ništa nije ukradeno, čak i kad netko nešto zaboravi, to ga sutradan čeka na istom mjestu, ili dignuto na zidić da ga plima ne odnese, pa smo svi mislili da je žena zametnula svoje natikače. No, ona je nastavila vikati, a kad je dozvala muža, glasno je objašnjavala kako je „tu maloprije bila jedna Ciganka s djetetom, sigurno je ona, odmah mi je bila sumnjiva!“ I još je jadikovala da je te natikače tek kupila, i da su bile skupe, anatomske. Cijeli incident je bio antipatičan i ja sam navijala za Ciganku, a protiv te pokondirene žene, koja je iritantno kriještala. Nitko nije primijetio nikakvu Ciganku i pitanje je koga je to pokradena gospođa okrstila Cigankom.

Ljeto kasnije, dogodilo se ovo:

Ležeći zatvorenih očiju, slušala sam stariji muški glas koji neprekidno govori: „Mačkice moja, kokice moja, ljubavi moja, maco moja…“ Nastavila sam slušati,  jer sam bila radoznala, pokušavala sam zaključiti kome se taj glas obraća i nisam mogla. Bilo je nečega odbojnog u tom tepanju, nešto bitno je nedostajalo. Čekala sam kad će reći pile dedino, ili srećo tatina, ili ljubavi jedina, da procijenim govori li unuci, kćeri ili ljubavnici. Ali glas je nastavio jednako, pa sam morala otvoriti oči i nalaktiti se da vidim: djed i unuka, nelijepo trontlavo dijete od dvije-tri godine, izrazito tamne kose, koja je rasla nisko po čelu. Nije govorila, samo je rukama pokazivala što želi.

Prepoznala sam djeda, muž one žene kojoj su ukradene natikače.

Tih dana motrila sam cijelu obitelj. Uz djeda i baku, tu je bila i njihova kći, majka tamnokose curice, zgodna prsata plavuša grubog glasa. Ona je, kao i njezin otac, govorila glasno i nekako razmetljivo, kao da su sami na plaži. Baka, gospođa kojoj su ukradene natikače, bila je šutljiva i pasivna, praznjikavog pogleda, nikad onako živa kao kad je doživjela krađu šlapa. Ona je s plaže odlazila prije njih, možda da pripremi večeru. Za to vrijeme djed se bavio unukom, a majka je razgovarala s drugim majkama na plaži, a pogotovo s mladim očevima, koji  su bjelodano više uživali u njezinom lijepom krupnom poprsju nego u obiteljskom (žena, djeca, punica, punac) kupanju. Zaključila sam da su vjerojatno bogati, jer su zvučali oholo, ali i to da nisu bogati odavno, jer da jesu, ne bi bili tako razmetljivi. Također sam zaključila da je djed neki čovjek na položaju, možda direktor u manjoj firmi,  koji se obrazovao iz rada, jer je upotrebljavao dosta školovanih riječi, a ukupno nije zvučao jako pismeno. Iz razgovora razabrala sam da žive u Zagrebu, a po govoru bi se reklo da su štokavci s tu i tamo kojim zagrebačkim izrazom i naglaskom, govor koji se zadnjih godina zove bandićština. Po mješavini kojom su govorili pretpostavila sam da su Bosanci sa zagrebačkom adresom.

Poslije nekoliko dana dogodilo se da sam šetala sa svojim psom Bobom a nisam ponijela ključ, pa sam prošla pokraj njih, djeda, mame i djevojčice, da od svog muža uzmem njegov. Naravno, morala sam se i vratiti istim putem. Po nevolji, nešto sam zaboravila reći mužu, pa sam istim putem prošla još jednom. A kad sam se vraćala, mlada mama svojim je neugodnim dubokim glasom dreknula: „Jel vi vidite da su ovdje djeca, a vi se prošetavate s tim psom!“

I nisam se previše iznenadila, takve stvari doživljavam svaki dan, ali nikad ne znam kako je najbolje reagirati. Rekla sam nešto poput: „Samo prolazim…“, ali je žena nastavila govoriti kako to nema smisla, kako je ovo plaža, kako bi trebalo zabraniti da psi „tuda seru i pišaju“… Nestao je njezin pokrov fine cure, postala je ljuta prostakuša. Sjećam se da sam pomislila kako je previše agresivna za tako mali povod i kako to možda ima veze s tim što ljetuje s roditeljima i djetetom, a bez svog partnera, muža, dečka ili djetetovog oca. Prišao je i njezin otac i počeo galamiti na mene, ja sam pogledavala prema svom mužu koji je ležao podalje i nadala se da neće čuti, bojala sam se da se ne uzruja. „Sram vas bilo, ovako se nekulturno ponašati, s psom na plaži“, čula sam djeda kako govori. To mi je ipak bilo previše, apsurdno i molijerovski. On je još i nastavio, i to na „ti“ – i njegov je fini pokrov brzo spao: „Vidi se, imaš šezdeset godina, a tu se nešto praviš!“ Uvijek će mi biti nejasno što je pod tim mislio, je li mislio da se pravim da nemam šezdeset godina ili je šezdeset godina neka općeupotrebljiva uvreda kojom me htio uvrijediti?  Kako nikad ne znam što trebam reći u trenutku kad to trebam reći, pa uvijek kažem nešto što nikako ne bi trebala reći, ja sam rekla: „Sram vas bilo, pedofilu jedan!“

Sad, nakon dvije godine, mogu reći da sam zadovoljna što sam postigla da zašuti i blene u mene bar na trenutak, iako sam tada bila previše uzrujana da bih u tome uživala. Njegova kći je prostački odgovorila: „Pedofil te napravio!“

Ja sam odmahnula rukom i okrenula im leđa, moja kći kaže da sam iritantna kad to napravim, jer djelujem prezrivo, pa sam se nadala da je i na njih tako djelovalo.

(Postoji mogućnost da sam o ovome već pisala, ako je tako,  ispričavam onima koji čitaju po drugi put.)

Otada, nikad ne gledam prema glasu koji govori „mačkice moja“, ali se i ne pojavljujem s psom na plaži dok svi ljudi ne odu. Oni ovdje ljetuju svake godine u istom sastavu, samo su dobili još jednu unučicu, simpatičniju od svih njih, valjda na tatu. U Rogoznici provode cijelo ljeto, sve su glasniji i sve češće čujem kako kritiziraju razne pojave u mjestu, pa pretpostavljam da su kupili jedan od novoizgrađenih apartmana iznad same plaže i da se smatraju mještanima.

 

A pojava u Rogoznici ima. Kad su moja djeca bila mala, na početku mosta bila je plava ploča sa žutim natpisom: Good By Rogoznica, pa smo mi lijepili komadiće žutog izolirbanda da napravimo kakvo-takvo slovo e, da bude Good Bye.  Ta ploča još uvijek stoji na istom mjestu, s našim skrpljenim slovom e. Sada na putu kroz šumu koji vodi na drugi kraj otoka piše: Good Bay Rogoznica. Da čovjek ne povjeruje! Djeca su mi odrasla, ne ljetuju s nama, više nemam s kim prepravljati.

 

Taj put vodi do bivše Karaule, a od Karaule nadalje je uređena staza uz obalu. Staza je pošljunčana, postavljene su klupe i rasvjeta, niske ulične lampe. No, lampe su sve razbijene, u većini nema žarulja, a u nekima žarulje su razbijene i ostali su samo krholjci. Krholjci su ostaci štednih žarulja. Ako je upola istina ono što kažu o štetnosti štednih žarulja i zračenju žive (navodno ako ti pukne u stanu, moraš zvati stručnjake, a raskuživanje traje dvije godina), tada je Rogoznica ozračena za sljedećih bogzna koliko generacija.

 

U Rogoznici su i dalje ozloglašeni psi. Ima plaža na kojima je znak pas pliva pa prekriženo, ali nema plaže za pse. Istina, mjesto je puno psećih drekova, šteta što komunalci ne kažnjavaju, Rogoznica bi se obogatila. Ovako, svi smo mi vlasnici pasa unaprijed krivi.

Ovo ljeto pojavila se još jedna bahata i agresivna obitelj koja mrzi pse. Napala nas je žena kad smo se u osam navečer kupali s Bobom, poslije čega se on popiškio u njihovoj blizini, jer ga mi nismo stigli zadržati, još omotani u ručnike i goli. Ja sam se ispričala, ali je žena tako neprekidno govorila da me nije mogla čuti: „To nema smisla, tu su djeca, evo vam se pas posro, imate li vrećicu…“

Uspjela sam uhvatiti njezinu pažnju kad sam rekla: „A gdje, pokažite mi!“

„Evo!“ pokazala je rukom prema suhoj šišarki koja je virila iz pijeska.

„To je šišarka“, rekla sam stavljajući joj je pod nos. „A mi imamo vrećice, vidite, sašila sam torbicu koja je uvijek na lajni…“

„Ma jednostavno nije ovo mjesto za pse, nema to smisla…“ nije se dala, a ja sam opet (u nadi da djeluje prezrivo) odmahnula rukom i otišla.

Sutradan, kad sam dolazila na plažu, muž te žene, mlad, krupan Slavonac s ogroooomnim trbuhom, glasno je dobacio: „Vidi govno!“ Na to sam bez riječi sjela pokraj njega na zidić – to ga je zbunilo, poprimio je glupav izraz, što mi je bilo drago – i rekla: „Slušajte, naš pas ima jedanaest godina. Poznaje ga cijela Rogoznica. Nikad nitko nije mogao vidjeti da se on pokaka a da mi to ne pokupimo. Mi jako pazimo. Ja sam pokušala objasniti vašoj supruzi da nam je na tren zbrisao, jer voli biti blizu ljudi, ali od nje nisam mogla doći do riječi…“

„Eno, jedan je pazio pa sad leži na cesti pod plahtom“, rekao je on neumjesno, pokazujući rukom preko zaljeva, prema Crljini.

“Ko leži?” upitala sam držeći se za želudac od mučnine.

“Mladić. Pao s motora”, rekao je pobjedonosno, kao, to je dokaz da je u pravu.

Tog sam mladog razmetljivog Slavonca ranije zapazila po tome što je glasan i glavni u svom društvu, po tome što je, kao i onaj djed, prepun ideja i kritika, i po tome što ima brodić kojim dovozi svoje društvo do Male plaže. Ima tri sina neobičnih povijesnih imena (starorimsko, starogrčko i starozavjetno), koja neću spominjati zbog djece, ali jadni oni kad odrastu, ako ne budu puni sebe kao otac, umirat će od stida zbog takvih imena. Zapazila sam ga i po tome što je jednom prilikom nekome na plaži pričao koje mu je godište majka, isto kao ja.

Sad mi je žao što mu, kad je rekao „Vidi govno!“  nisam odgovorila: „Vidim, i to veliko!“ I što ga nisam pitala kako bi njemu bilo da moj sin tako uvredljivo istupi prema njegovoj majci.

I što im svima zajedno nisam rekla: „Ljudi božji, živite i pustite i nas da živimo!“ Dosta mi je svih oblika netrpeljivosti.

Bolje bi mi bilo da čitam. Knjiga koju sam ponijela na plažu je Opsjednuta, Rujane Jeger. O njoj u sljedećem postu.

Na putu do plaže pita me znanica iz Zagreba, vršnjakinja: “Ti ćeš sigurno znati… čula sam da ovdje u jednoj slastičarni imaju najbolji sladoled, ne mogu se sjetiti kako se zove, Oaza,  Mimoza, tako nekako…”

“A, misliš Tornado.”

“E, to, to”, kaže ona. Mi se vršnjaci razumijemo i s pogrešnim riječima, valjda nam se svima mozak preuređuje na isti način.

 

 

 

 

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena, ljudi, Moja reagiranja, Uncategorized i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

13 odgovora na Ose

  1. LaBiLnA napisao:

    Aaaaaaaaaaaa pa gde si ti ženo jedna ženska, a? 🙂 Baš sam te se uželela, mnogomnogomnogomnogooooooooo :* Ovaj tvoj post mi je tako legao uz kafu i cigaretu da ja ne mogu da ti opišem. Hvala ti do neba! ♥

    Sviđa mi se

  2. Sanjin napisao:

    Načekali smo se, ali vrijedilo je 🙂

    Sviđa mi se

  3. Iste te srećem i ja. U Rovinju odmah pored naše, nalazi se pets frendli plaža. Ceo Rovinj je pets frendli, pa ipak stalno srećem te iste.

    Gost na ručku veliš? Možda jednoga dana osvane post sa… hm… 🙂

    Liked by 1 person

  4. arrow3 napisao:

    Rogoznica 🙂 Posedujem par crno belih fotografija sa porodičnog letovanja u Rogoznici i Omišu. Ljudi ko ljudi, svakakvih i nikakvih 😀 ali ti si meni evocirala nešto mnogo lepše ovim postom 😉

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s