Knjige koje čitam, knjige koje pišem: Ili čitam, ili pišem

 

Kakva sloboda, osloboditi se vlastitog imena!

Dugujem osvrt na roman Božanska dječica, Tatjane Gromače. Pročitala sam ga, ali nemam vremena o njemu pisati, pa ću samo kratko: odličan roman, potresan i duhovit istodobno, istodobno svijet viđen očima mudrog promatrača i prostodušnog, nevinog stvorenja, o majci koja se zatvara u svoj svijet u zemlji u kojoj se odjednom sve izopačilo. Lik majke podsjetio me na priču o ludom kralju koju sam čula u Serpicu: u selu je bio bunar sa začaranom vodom, tkogod je iz njega pio, poludio je. Svi mještani, osim kralja, pili su tu vodu. Uskoro su svi počeli pričati kako im je kralj lud. Kralj je to čuo i odlučio i on piti začaranu vodu. Nakon toga su ljudi odahnuli i rekli: Kralj je ozdravio!

Tatjana Gromača vrsna je spisateljica!

A zašto nemam vremena pisati o romanima koje čitam, a nemam baš vremena ni čitati, o tome ću malo kasnije.

Uz Božansku dječicu, posudila sam u knjižnici i jedan novi, debeli, tvrdo ukoričen i skupo opremljen roman jednog sad već jako uglednog pisca, koji je objavila renomirana izdavačka kuća, poznata po dobrim bibliotekama kvalitetnih djela.

Čitala sam oko pedeset stranica i odustala. Pisac čiji sam  način pisanja jako cijenila i u čijim sam romanima uživala, napisao je vješt, rutinerski krimić tako bezličan da nikad ne bih mogla pogoditi tko ga je napisao da ime ne piše na koricama. Ne znam kako je to uopće moguće, to je kao da ti netko iz žila izvuče krv i ulije vodu. Roman b.o. Pretpostavljam da je ta sposobnost mijenjanja stila dokaz vještine. Pretpostavljam i da radnja nije slučajno smještena u jednu  zapadnoeuropsku zemlju, kao što ni likovima nisu slučajno dana strana imena: možda autor ima mogućnost biti preveden na neki svjetski jezik, možda vjeruje da će začeti žanr hrvatskog svjetskog krimića i osvojiti planet, kako je to uspjelo „švedskom krimiću“.

Pretpostavljam da će u našim književnim krugovima roman biti hvaljen i nagrađen, da će kritičari pisati pohvalne recenzije, zbog minulog rada umjetnika i njegovog ugleda.

Jer i kritičari su samo ljudi. Statistički, ako je pet posto populacije iznadprosječno, onda bi se taj omjer mogao prenijeti i na kritičarsku populaciju. Čak im možemo ići na ruku, pa pretpostaviti da je više kritičara među tih pet, nego među onih devedeset i pet posto, jer prosječni se pretežno bave nekim drugim poslovima. Recimo da je čak trideset posto kritičara među nadprosječnima, to bi još uvijek značilo da je u žiriju od deset članova samo 3,3 iznaprosječnih.

Prosječni uvijek pretežu.

Truffaut je rekao: „Ne znam nijedno dijete koje kaže da želi biti kritičar kad odraste.“ 🙂  Chabrol je rekao kako on pomaže kritičarima da imaju o čemu pisati,  na početku filma stavi citat  nekog poznatog pisca, pa kritičari “analiziraju”: Ahaaaa, to je jedan balzakovski film… 

Ovo o kritičarima može se shvatiti i kao sukob interesa, odnosno kao moja osvetoljubiva gorčina prema prema njima. Vjerojatno u tome ima istine, više bih ih voljela kad bi i oni voljeli mene.

Nedavno je moj zadnji roman (zadnji, ali i drugi, jer sam ga počela pisati nakon prvoga… i još nije završen) ušao među šest finalista od stotinjak neobjavljenih romana. To me silno razveselilo i osokolilo, ali od toga nikakve koristi: peguli ni finale ne pomaže. Nemam izdavača. Izdavači  imaju popunjene programe za ovu, većina i za sljedeću godinu, ne primaju rukopise, pa ih i ne čitaju, zašto bi uzalud čitali.

Pa mi je došlo da unajmim ime nekog u književnim krugovima popularnog i poštovanog pisca, da pod njegovim imenom nađem izdavača i objavim roman koji mi je važan, jer mi u njemu srce kuca.

Kakva sloboda, osloboditi se vlastitog imena i vlastitog peha! Prikrasti se kritičarima imenom koje se ne dovodi u pitanje.

Mislim nešto… što bi sve sade ovdje o kritičarima i piscima napisala moja omiljena, duhovita i oštroumna blogerica Labilna, koja je bila mudrija od mene, pa je blog počela pisati pod nadimkom, a ne pod svojim imenom.

Dobro su rekli Latini: nomina sunt odiosa.

Ali u društvenom smislu, nomen je omen, obilježi te i zabetonira.

Naravno, teško je naći slavno ime koje pristaje na tu igru (o tome sam izmaštala priču u Goloj vučici, patentirala sam taj izum). Čini se lakše glumiti drugačiji stil.

Mogla bih, mislila sam, i ja promijeniti stil poput onog pisca kojega sam na početku spomenula, mogu glumiti uobražen, pomodan stil po ukusu kritičara, pa da, nakon što me „prepoznaju“, ponovno postanem ona stvarna ja, kao glumica koja karijeru počne u pornićima, pa kad stekne slavu, prebaci se u A produkciju, gdje ima mogućnost pokazati svoj talent.

I taman kad sam se odlučila za tu drugu varijantu, promjenu stila, dogodile su se tri stvari koje su me vratile na pravi put.

Prvo, sjetila sam se Jagode Truhelke, čiji su Zlatni danci  meni jedan od najboljih naših romana, a nitko je ne spominje.  Jednom sam dobila golemi kompliment kad me  poklonik mog prvog romana usporedio s njom. Ali, učinio je to ovako: „Nadam se da vas neću uvrijediti, ali vaš roman podsjetio me je na…“ Uvrijediti! „Uvrijediti“, rekla sam ja, „kako uvrijediti, pa to je najljepše što ste mi mogli reći!“

Druga i treća stvar dogodile su se istu večer, u vrijeme kad sam intenzivno razmišljala je li važnije biti dobar umjetnik ili se dobro prodati,  jer, budimo realni, knjiga koja ne dopire do čitatelja neuspjela je knjiga, ma kako bila dobra. Te večeri na televiziji sam gledala portrete dvojice ljudi, autora, umjetnika, genijalaca koji imaju zajedničke crte: ne prave se važni i ne rade po modi. Jedan je Goran Trbuljak, koji za sebe kaže da je ostario i oćelavio, a još ne zna je li umjetnik. Drugi je arhitekt Dragutin-Maji Vlahović, koji je rekao: „Bitno mi je da se kuća koju projektiram ne pravi važna.“

Zato nemam vremena za čitanje i pisanje osvrta, vraćam se svom neuobraženom rukopisu, dotjerujem ga i popravljam. Ne očekujem pohvale, ali svejedno ponovno vjerujem u njega. Pišem kako mi krv teče.

 

 

 

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena, Knjige koje (ne)pišem, Knjige koje čitam i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

10 odgovora na Knjige koje čitam, knjige koje pišem: Ili čitam, ili pišem

  1. Sanjin napisao:

    Sretan sam što opet pišeš.

    Liked by 1 person

  2. herrmomonews napisao:

    …odlican tekst…i ja bi da popijem vodu od taj zacaran bunar.

    Liked by 2 people

  3. vesna napisao:

    🙂 🙂 🙂 🙂 🙂 Her Momo, pa ti već piješ, čim si tu!

    Liked by 1 person

  4. darthpyres napisao:

    Mila moja Vesna. XXXXXXXXXXX Ligia

    Sviđa mi se

  5. Ne menjaj se, ostani onakva kakva jesi, i pisi srcem jer to citalac prepozna, hvala ti sto si u jednoj recenici, meni nekako neraspolozenoj izmamila osmeh, a to je poredjenje “Mogla bih, mislila sam, i ja promijeniti stil poput onog pisca kojega sam na početku spomenula, mogu glumiti uobražen, pomodan stil po ukusu kritičara, pa da, nakon što me „prepoznaju“, ponovno postanem ona stvarna ja, kao glumica koja karijeru počne u pornićima, pa kad stekne slavu, prebaci se u A produkciju, gdje ima mogućnost pokazati svoj talent.”
    JEDNO VELIKO HVALA NA OVOM POSTU ODLICAN JE ❤ Samo napred !!!!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s