Knjige koje gutam: Sjajno mjesto za nesreću

Kako se stvari povezuju

Hvatam vremena makar i za kratak osvrt na roman Damira Karakaša, Sjajno mjesto za nesreću (Sandorf, Zagreb, 2009.)

Kad imaju dobru svrhu, stvari se povezuju i bez našeg utjecaja. Donedavno, mislila sam da neću naići na neuobraženog, a živog pisca. Ali, naišla sam na Damira Karakaša.

Dugo nisam čitala tako dobru knjigu kao što je Sjajno mjesto za nesreću u kojoj je sve „sjajno“ osim naslova.

Ja sam, naime, ogorčeni protivnik riječi sjajno. Riječi nisu krive, naravno, nego ljudi. Ova je od današnjih urbanih intelektualaca i onih koji bi to htjeli biti ispražnjena od svakog smisla,  blazirana i antipatična. Čini mi se da, kad nekoga upoznam, mogu pretpostaviti govori li „sjajno“. I obrnuto, ako upoznam nekoga tko govori sjajno, čeka ga određeno mjesto u mom katalogu ljudi. Damir Karakaš nimalo ne sliči na ljude koji govore „sjajno“, nijednom u romanu nije ponovio tu riječ, pa zaključujem da mu je možda urednik sugerirao naslov. Možda su i drugi ljudi, kao i ja, imali dojam da Karakaš piše samo o Lici i ruralnim temama, pa ga je htio prebaciti na urbanu i pomodnu stranu.

Vjerujem da će se zbog ovoga mnogi na mene naljutiti, jer većina mojih znanaca govori sjajno. Jednom sam i ja rekla sjajno kad sam morala govoriti pred više ljudi, a imala sam tremu i htjela sam se napraviti važna.

Roman je objavljen prije deset godina, a ja sam ga tek sad pročitala. Zašto? Odavno sam odlučila da neću vjerovati ničijem mišljenju o nekom piscu dok sama ne pročitam, još odonda otkako je moj roman oblatio tobože ugledni kritičar, a da ga nije ni pročitao, odali su ga neki dijelovi recenzije koje sigurno ne bi napisao da je makar i prelistao.  Unatoč tome, u pogledu Karakaša potpala sam pod utjecaj razvikane scene o snošaju djevojke i svinje. Mislila sam: evo još jednog koji ne zna bolje, nego na sebe skreće pozornost šokiranjem.

Onda mi je u knjižnici slučajno pao pogled na ovaj roman. Sjetila sam se emisije Nedjeljom u 2, koju sam gledala nekoliko mjeseci ranije, kad mi se Damir Karakaš i sve što je govorio jako svidjelo. Prvi dojam je bio da je pametan, pošten i da se ne prenemaže.

Kao dijete, voljela sam čitati. Neke posebno dobre knjige čitala sam štedljivo, da ih ne potrošim prebrzo. S vremenom, kako sam odrastala, takvih je bilo sve manje, kao i kazališnih predstava koje su me do srži moga bića usrećivale kad sam bila dijete. Slično kao što mi se odjednom smanjio kuhinjski stol kad sam narasla.

I danas vrednujem knjige na sličan način: ima knjiga koje odbacim nepročitane; knjiga koje jedva čitam, ali se potrudim pročitati do kraja;  onih koje jedva čekam nastaviti čitati kad uhvatim vremena. A na vrhu su ljestvice knjige koje štedim, poput ukusnog jela u kojemu uživaš i unaprijed žališ što će doći trenutak kad će se tanjur isprazniti, iako ćeš tada biti sit.

Roman Sjajno mjesto za nesreću pripada toj zadnjoj vrsti knjiga. Na malo sam takvih naišla u odraslom životu. Nakon čitanja takve knjige, čovjek dugo nema potrebu čitati ništa drugo, da ne pokvari. Da neki lošiji okus ne pomuti slast onog finog jela.

Nemam previše vremena, pa neću, kako inače običavam, prepisivati pasuse da biste stekli dojam kako Karakaš piše. Umjesto toga ponovit ću samo da je njegovo pisanje, kao i on sam, potpuno neuobraženo. Piše jednostavno, pitko, bez suvišnih riječi:  nisam naišla ni na jednu suvišnu riječ ili rečenicu, nikakvo prenavljanje, nikakvo štovanje vlastite osobe i vlastitog stila.

I o stilu imam svoje mišljenje kao i o “sjajno”: njušim pozu. Stil je dobar jedino ako na sebe ne skreće pažnju. Čim postanem svjesna nečijeg stila, postanem svjesna njegove neiskrenosti, njegove poze. Pravi, nevidljivi stil – onaj tvoj vlastiti, jedinstveni izraz koji je dio tebe – dolazi s neglumljenom iskrenošću.

Tu neglumljenu iskrenost koja se, bez kontrole “uma”, prelijeva u stil, u zadnje sam vrijeme pronašla u pisanju Marine Šur Puhlovski, kratkim pričama Korane Serdarević i, evo sad, kod Karakaša.

Damir Karakaš nevjerojatno je iskren, a to nije uvijek lako biti, ne samo zato što ne želiš sve reći, ne želiš oderati sva svoja tkiva do iznutrica, nego zato što čovjek često i ne zna što je ono njegovo pravo, istinito i iskreno u doživljaju. Ako je i šokantan,  Karakaš to nije zato da bi šokirao, nego zato što je potpuno otvoren, ne čuva rezervni položaj dostojanstva, istresao se sav u svoje riječi, do poniznosti. On je pravi pisac, jer njime ne vlada taština. Onaj čijim pisanjem vlada taština ne može biti dobar pisac.

Radnja romana zbiva se u Parizu, gdje pripovjedač i glavni lik, sam autor romana, živi kao klošar i crtač portreta dok pokušava naći izdavača za svoj roman, koji mu je prijateljica prevela na francuski. Suvremeni Pariz kako ga Karakaš opisuje stravična je slika bijede, borbe za goli život ljudi raznih nacionalnosti, s raznih strana svijeta, pretežno s istoka Europe, koji iz različitih  razloga borave u Parizu. Opisuje život u stanu s nekoliko ljudi koji su, kao i on, ispod crte društveno prihvatljivog, bez zahoda, zbog čega mokre u pivske boce, svatko ima svoju, a nuždu vrše u vrećice i potom ih kriomice iznose u kontejnere. Šokantno, potresno, ali, kažem, opisano ne da bude samo sebi svrhom. Nego da se nađe u odličnom romanu.

Ja sam, po običaju, na repu društvenih zbivanja. Ja sam ga tek otkrila, a Damir Karakaš danas je i službeno uspješan čovjek i poznat pisac. Čini se da mu se obistinilo ono što je opsesivno sanjao za vrijeme životarenja u Parizu, na javi književnu slavu, a u snu gomile ljudskog izmeta, što je, kažu sve sanjarice, nagovještaj blagostanja. Mene osobno zanima vrijedi li to i kad se sanja pseći izmet, što se meni prečesto događa otkako moj dragi stari pas ima sve teže probavne tegobe, a ja za njim čistim 🙂 .

 

 

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje čitam i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na Knjige koje gutam: Sjajno mjesto za nesreću

  1. Nada, kumsi napisao:

    Kad bi svi književni kritičari pisali kao ti, bilo bi puno više zaljubljenika u knjige i književnost, umjesto napuhanih i intelektualnih kritičarskih prenemaganja. Baš si mi iskreno, toplo i ljudski približila tu knjigu, pa možda nekad dođem do nje.

    Liked by 1 person

  2. Evo ja nisam ni prijateljica licna niti kuma ali moram reci da je ovo tako dobro napisano da onaj ko nije ljubitelj citanja nakon ovog teksta bi sigurno zavoleo ako ne da čita knjige, onda tvoje pisanje sigurno DA

    Liked by 1 person

  3. vesna napisao:

    e pa nisi među mnogobrojnima, mogu ti reći 😦 🙂 valjda se ovdje nađu samo specijalni 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s